Pred Vratima Smrti i Natrag. Da li su doživljaji poslije zamiranja samo opsjena uma ili istinski susreti s onim svijetom? Primjeri koji opovrgavaju skepticizam znanstvenika. Milijuni ljudi koji su bili na rubu smrti tvrde sa su napustili svoja tijela i vinuli se u druge svjetove. Postavlja se pitanje da li je to dokaz života poslije smrti, ili su to samo posljednje iskrice misli umirućeg mozga?
O mnogim predsmrtnim ili posmrtnim doživljajima govore razni stručnjaci. Među njima i londonski neurolog, dr Peter Fenvik, koji se posebno usredotočio na polesnike poslije životno opasnih kirurških zahvata. On stalno proučava takve pojave. Znatiželjan da sazna što su vidjeli, zapisuje izjave bolesnika koji su tijekom operacije, ili poslije nje ‘doživjeli’ nešto neobično. Zasad on samo suzdržano izjavljuje da je prerano da bilo što određeno kaže.
Njegova kolegica, dr Sjuzan Blekmur, fiziolog i parapsiholog na Sveučilištu Tapadne Engleske u Bristolu, i sama je doživjela izvantjelesno, astralno putovanje. Zahvaljujući tome, odlučila se za proučavanje ljudskog uma na Oxfordu. Tijekom svojih istraživanja postala je vrlo skeptična prema svim paranormalnim pojavama – lucidnim snovima, odvođenju ljudi stranaca, kao i uzmenjenim stanjima svijesti. Ona tvrdi da se mnoga posmrtna iskustva (NDE – Near death experiences) mogu objasniti pojavom anoksije, to jest nedovoljnog dotoka kisika u mozak. Kada mozak trpi zbog nedostatka kisika, on zadržava u sebi okvirne oblike svijeta koji potječu iz sjećanja, a ne iz prizora. Pa, ako su te slike imalo slične snovima i sjećanju dotične osobe, onda se mogu vidjeti i iz ‘ptičje perspektive’.
O njenim teorijama se, međutim, žestoko raspravljalo. Profesor David Fontana s portugalskog Sveučilišta u Minhu, ističe da su u mnogim posmrtnim iskustvima pojedinci govorili o prizorima koji su za njih bili potpuno novi i teško bi se mogli iskonstruisati iz memorije, ili mašte. Profesor Fontana ne govori napamet, već dokazuje to pokusima na dobrovoljcima. Kada bi ih zatvorili u odaje sa smanjenim dovodom kisika, njihove i fizičke i mentalne sposobnosti – uključujući i memoriju – bile su pogoršane. Neki su zatim izvještavali da su imali halucinacije, ali nijedan nije imao jasna predsmrtna iskustva.
Dr Sjuzan Blekmur ne odustaje i tvrdi da je jasno da sama anoksija nije jedini način da se dođe u stanje NDE. Da odgovor možda leži u oslobađanju endorfina. To su tvari slične morfiju, koje mozak proizvodi u trenutku stresa – dakle, one iste kemijske tvari koje izazivaju ‘uzlet izdržljivosti’ koji nas sprečava da osjetimo neposredan bol poslije loma kostiju, ili pri drugim ozljedama i udesima. Odatle proizlazi zaključak da, kada čovjeku predstoji smrt, endorfin je prirodno uzglavlje za ‘dugi san’. Tvrdnje o paranormalnim vizijama za vrijeme predsmrtnih doživljaja možda proistječu od izmiješanih izmišljotina, preuveličavanja i nagađanja – jer ljudi očajnički žele dokaz da život poslije smrti postoji. Bar ovako tvrdi dr Blekmur.
