Duh je nešto što se definitivno ne nasljeđuje nego isključivo razvija tijekom života. U institutu za tehnologiju u Massachusettsu utvrđeno je da kora velikog mozga novorođenčeta sadrži oko dvadeset posto živčanih stanica potrebnih za kasniji život. One na tom stupnju još ne komuniciraju međusobno. S druge strane, mozak odraslog čovjeka broji oko 15 milijardi živčanih stanica koje tijesno komuniciraju takozvanim preferiranim putanjama – putanji kojima najčešće putuju misli. Ove putanje su univerzalne i neponovljive za svakog čovjeka, poput DNK koda ili otiska prstiju. Tek kad milijuni misli prođu milijunima ovim putanja, formira se fantastični ljudski duh, procesima učenja i pamćenja, dakle – mišljenjem. Recimo, kada se novorođenče često okreće tamo-amo u svim pravcima, ribonukleinska kiselina odgovorna za izgradnju molekula pamćenja u neuronima raste i do četrdeset posto. Dakle, čovjekov duh se postupno gradi sakupljanjem iskustava i formiranjem pamćenja za ubuduće, odnosno, psinergija se dobiva učenjem, kroz procez razmišljanja, i to najviših formi ljudskog mišljenja. A moderni neurofiziolozima su otkrili da se mišljenjem može obetbediti osjećanje zadovoljstva.
U regijama velikog mozga postoje centri za zadovoljstvo i ako se oni nadražuju električnim putem, može se izazvati osjećaj ogromnog zadovoljstva bez vidljivog razloga. Neurofiziolozima su otišli još dalje i zaključili da se ovi centri mogu nadražiti i izravno iz mozga, pomoću misli. Misaoni procesi, naročito oni kreativni, stvaralačke prirode ili oni posvećeni temama kojima je sama osoba najsklonija, mogu proizvesti čisto zadovoljstvo. Ukoliko se više razmišlja, utoliko se proizvodi više psinergije. Ovo fascinantno otkriće govori da su inteligentni i misaoni ljudi povlašteni u odnosu na lenjivce i misaono neaktivne ljude. Roditelji koji potiču svoju djecu u misaonim aktivnostima ne samo da im osiguravaju dobre pozicije u životu, već daju i osnovu da njihov bogat duh lako, svojom voljom, napusti tijelo poslije smrti. Dakle, misaono lijeni ljudi teško se mogu nadati besmrtnosti svog duha, ali inteligentni – da. I to bez obzira na to jesu li zli ili dobri – za psinergiju ova dva epiteta nemaju značaja, to jest, ona ih ne razlikuje, ukoliko zlo nije suviše destruktivno za sam duh.
Što će se poslije smrti dogoditi s duhom umno poremećenog čovjeka? Od svih bolesti najviše nas užasavaju duševne – kada ne gospodarimo potpuno svojom psihom. Da li se taj strah temelji na instinktivnom osjećanju da nam duševna bolest zatvara put do besmrtnosti?