Početak astrologije nemoguće je ustanoviti, jer se ona u svim poznatim starim kulturama pojavljuje kao već razrađena nauka o odnosu Čovjek-Zemlja-Kosmos. Najstarija i najspornija i još uvijek samo hipotetička civilizacija Ike na tlu Novog svijeta – za koju njen izumitelj profesor Kabrera smatra da je nastala pred kraj mezozoika zajedno s dinosaurima – u pronađenim artefaktima govori da je poznavala 13 sazviježđa Zodijaka.

To tajanstveno trinaesto sazviježđe bilo je poznato samo posvećenicima u hramovima i nikada nije prešlo u svakidašnju astrološku praksu ni u Novom a ni u Starom svijetu gdje su ga također poznavale neke kulture. Njegov znak bila je zmija, a kao za čudo i u našoj civilizaciji, koja ga ne svrstava u Zodijak. To sazviježđe nosi ime Offiucuss – Zmijonoša, a nalazi se između zviježđa Škorpiona i Strijelca. To sazviježđe i znak bili su značajni samo za vladare i duhovne vođe.
Iz doba iz koga potječu prve indicije o njemu, zodijačni pojas odnosno država u njemu imali su drugačiji položaj na zvjezdanom nebu, koji se tijekom milijuna godina promijenio, a mijenja se još uvijek, ali su te promjene uočljive tek u nezamislivom rasponu vremena. Na kamenim gravurama te hipotetske civilizacije iz nalazišta Ocucaja u Čileu ugravirano je 13 zviježđa i reljef zemlje kakav je bio prije nekoliko milijuna godina. Ti su nalazi odbačeni od strane oficijelne znanosti, jer ih je nemoguće svrstati u naše predstave o ljudskoj evoluciji.
U našoj civilizaciji vlada uvjerenje da su stare civilizacije poznavale samo 7 glavnih planeta, što nije čak ni blizu istini. Kod kultura Maja, Acteka, Inka, pa i ranijih kultura najsvetiji broj bio je 13. Zašto? Svi su oni vjerovali, odnosno znali, da se Sunčev sustav sastoji od dvanaest planeta, plus trinaesto Sunce. Istina, u praktičnoj astrologiji nisu operirali sa 13 zviježđa i 13 znakova Zodijaka, jer je u njihovoj kosmogoniji za svaki planet Sunčevog sustava vezan neki stupanj ljudkse evolucije, odnosno evolucije ljudske svijesti, koja iz tog određenog tijela prima impulse kreativne kozmičke energije. Pošto ljudska svijest u njihovom prostoru i vremenu nije bila prijemčiva za sve planete – osim rijetkih pojedinaca, posvećenika – oni planetima, koje nisu dodirivale ljudsku svijest jednostavno nisu operirali u svakidašnjem životu. Moguće je, da je ta kosmogonija bazirana na nekim prastarim predanjima, kada je naš Sunčev sustav bio možda drugačiji nego sada, jer je i on u nezamislivim vremenskim razmacima mijenjao lice.

BOGOVI SU ZAPRAVO ZVEZDE

Upšravo na činjenici, da su stare kulture operirale samo sa 7 planeta protivnici astrologije grade najjači argument protiv nje jer – kako se moglo prognozirati samo sa sedam planeta, kad se Sunčev sustav sastoji od devet, plus Sunce, koje to nije. Logički – starim kulturama stvarno nije dodirivao svijest jedan Neptun, planeta obmane i negativne tajanstvenosti, koji drži veo pred pogledom običnog čovjeka u laboratorije gdje se poigrava s genetskom manipulacijom – genima i stanicama, a to sve ne spada samo u progre i dobrobit čovječanstva, već predstavlja i prijetnju njegovom postojanju. Njih nije dodirivao Uran sa razarajućom snagom rascepljenih atoma, a Pluton – smrt i regeneracija poslije toga, nije im bio blizu kao nama.
Sa 13 zviježđa i trinaest tijela Sunčevog sustava u njihovoj kosmogoniji bilo je povezano i trinaest razine bitisanja u kosmosu. No, mi smo sa svojim znanjem stigli tek dotle da se pitamo, postoji li ili ne postoji četvrta dimenzija? U našem prostoru i vremenu mi smo spremni i motivirani da vidimo i opažamo samo ogromna dostignuća znanosti od kojih imamo opipljivu korist. A da li smo se ikada zapitali, čime smo sve to platili, što nam je time oduzeto, ne zato što je znanost dostigla neslućeni razmah, već zato jer ta znanost nije znala ili nije htjela iskoristiti i obogatiti se iskustvima prošlih civilizacija, koje čovjeka nisu uzimale samo kao materijalno biće, već kao svjesno i duhovno.
Ateizam moderne znanosti istrgao je čovjeka iz konteksta uzajamnosti Zemlje i Svemira i postavio ga ‘sada i ovdje’. Time je na neki način ignorirana njegova svijest i njegova suština, jer ‘sada i ovdje’ živi i životinja sa svojim instinktima.
Koliko je time usrećeni čovječanstvo dovoljno jasno i nedvosmisleno govore pojave u našem vremenu: otuđenost, nepoštovanje ne samo vlastitog već svakog života, nepoštivanje smrti iz čega proizlazi usamljenost i osjećaj istrošenosti, koja često dolazi do izražaja u najnižim instinktima.

Ortodoksna crkva osjećala se ugroženom od astrologije, koja je u zvjezdano nebo i njegove energije sapela ljudsku svijest i stavila čovjeku do znanja da je dio svega toga i da je to, što se nama predaje pod pojmom ‘Bog’ samo sveopća energija Svemira, koja jeste neutrum, ni dobra ni zla. već takva kakvu aktivira svaki pojedinac unutar koji mu je dat u trenu njegova rođenja.
Bogovi starih kultura bili su upravo to: deificirane energije Svemira, pa naravno i Zemlje, koja spada u njen sustav kao planeta Sunčevog sustava. To su energije koje se neprestano pretaču, mijenjaju i transformiraju u skladu s vremenom i prostorom na našoj planeti, dolazeći iz nedjeljivog Života u koji se ponovno vraćaju u svom vječitom kružnom toku, ne hajući za pakao, nebo i čistilište ortodoksnih crkvenih otaca. Sve dok je ljudski rod tako shvaćao Svemir i svoj prostor u njoj, nije znao ni za otuđenost ni za stresove, ni za razdaljine na relaciji Čovjek-Čovjek.
Činjenicom da je čovjek izbačen iz konteksta država-Kosmos, znanost o kretanju nebeskih tijela, čak iu novije vrijeme, u istraživanju nezamislivo dalekih kozmičkih dimenzija, postala je sama sebi svrha. Više nema nikakvog sudjelovanja u životu običnog čovjeka, u njegovim svakidašnjim preokupacijama. Dok je astrologija stavila čovjeka u okvir gdje spada i dopustila mu svoje mjesto i sudjelovanje u tajne kozmičkog stvaranja, uzdigla ga u sastavni dio Kosmosa, što on izvan sumnje i jeste kao stanovnik ove planete koja je dio njega, astronomija je postala običnom čovjeku otuđena nauka . Ljubiteljima neba može biti lijep, čudesan i skup hobi, ali je običnom čovjeku iz naroda nedostupna i bez ikakve koristi u njegovom praktičnom životu. Unatoč svega, kozmički zakoni koji jesu zakoni astrologije postoje i djeluju, iako ih mi poričemo, a to je isto, kao kada bi poricali, primjerice, zakon gravitacije i tvrdili da nema veze s našom planetom i njenim prostorom Galaktici.

NAROD ‘pradavnih’

U civilizacijama gdje je astrologija bila primarna nauka, primjerice, kod Maja, Inka, Acteka, čovjek je znao smisao svog bitisanja, smisao svoje radosti i tuge na putu kroz vrijeme i prostor naše planete. Bio je dio prirode, orijentirao se prema njezinim zakonima s kojima je usklađivao svoje društvene norme i što je najvažnije – živio je sretno.
Možda nama uz našu razmaženost i raspuštenost retrospektivan pogled u njihovo vrijeme i način života ne otkriva te činjenice, jer ne možemo zamisliti svijet bez postignuća našeg vremena i možda nam se čini suluda pomisao o sreći tih ‘divljaka’. Mi zamišljamo veliku sreću, takvu želimo i očekujemo, takvu hoćemo imati i postići. Ono što nas danas zadovoljava – sutra je već prevaziđeno i tako provodimo život u vječitom nemiru i utrci. Nemamo ništa što bi nas smirivalo, što bi nas upozoravalo na našu ljudsku vrijednost, što bi davalo našem bitisanju ravnotežu i bilo putokaz ka nama samima. A upravo to je astrologija bila i jest u sva vremena.
U povijesno vrijeme na tlu Novog svijeta ona dostiže vrlo visoku razinu u kulturi Anasaza oko 1100. godine naše ere na teritoriju američkog jugozapada, koji je bio u njihovo vrijeme surov, za život čovjeka potpuno neprikladan svijet. Kakva je bila njihova religija ne zna se, ali je sigurno da je astrologija usmjeravala njihov život. Danas o njima govorimo kao o prvim astronomima na tlu Sjeverne Amerike, što nije istina. Svuda gdje su se nebeska tijela promatrala i bila predmet interesovanja starih kultura, to je bilo s ciljem da služi svakidašnjem životu, što se o astronomiji nikako ne može reći.
Iz ostavštine Anasaza proizlazi da su taj pustinjski, za život neprikladan predio, svladali i stvorili iz njega, za ljudsko bitisanje sasvim primjeren svijet. Ne samo to, stvorili su i čudesnu duhovnu kulturu, koja je bazirala upravo na njihovoj simbiozi s prirodom i nebom. Njihova prebivališta, mnogo puta građena na još starijim temeljima, bila su uvijek na mjestima gdje su prema njihovom znanju bile usuglašene zemlajske i kozmičke snage, a to znanje je proizilazilo iz njihovog poznavanja i proučavanja neba. O tome rječito govore njihovi crteži zviježđa na stijenama i brdima, kameni pokazatelji solsticija i ‘vračev kotač’ u Saskatčevanu – najstariji opservatorij na tlu Sjeverne Amerike. Na ogromnom prostranstvu, koje je obuhvaćalo današnju Jutu, Kolorado, Arizonu i Novi Meksiko, posijane su tvorevine tih davnih neimara, koji su sebe nazivali ‘Pradavni’ i koji su kod susreta s bijelim ljudima bili iznenađeni ne njihovom tehnikom, vještinama i preimućstvom, već činjenicom da bijeli čovjek misli glavom. Vjerovali su da je srce centar ljudskog bića kao što je Sunce centar poznatog neba. U srcu domuje iskra Života poslana od Sunca, pa je njima bilo nezamislivo da netko misli nekim drugim dijelom tijela – oni su mislili srcem. Sva njihova ostavština govori o obožavanju zvjezdanog neba i sukladno njim su podešavali svoj životni ritam i svoju unutrašnjost. Ta simbioza se i danas osjeća u njihovim svetištima – kivama.
Klif Palas na Mesa Verde u Coloradu i danas odsijava životnu radost tih davnih neimara. Na samom rubu dubokog kanjona, to je u stvari čudesan, veličanstven prizor, nepojmljivim načinom urezan u kosu plohu kanjona, na kojoj Sunčeve zrake kao čarobnim štapićem preobražavaju svijet bajki iz ‘Tisuću i jedne noći’. U kivama na Mesi Verde izvodili su se rituali u čast kozmičkih snaga iu tim polumračna prostorijama prožetim mistikom nekih davnih tajni osjeća se prisustvo zaista nečeg svetog, nečeg što smo možda i mi nekada posjedovali, a izgubili u svojoj utrci za opipljivim stvarima. Njihovi rituali čudesnom, fascinantnom snagom povezivali su čovjeka i Svemir, provlačili se u dubine ljudskog bića i stvarali blaženost, unutarnju radost i harmoniju sa svim postojećim i iz te harmonije nepresušnu ljudsku sreću. Sukladno utjecajima neba otvarala su se ljudska srca u nepojmljivoj radosti bića, čija je svijest satkana u božanskoj igri telurskih i kozmičkih snaga. Da li u našem tehnloškom svijetu postoji nešto ekvivalentno, nešto što nama kao ljudskim bićima može pružiti ne samo radost i sreću već i smisao našrg postojanja, bez obzira da li ga provodili u radosti ili tuzi, smisao koji jeste uvjet za oboje. Sve nam je to uskratila naša tehnološka civilizacija i naš materijalistički pogled na svijet, koji je pregazio tolike ljudske vrijednosti i među njima našu vezu s vasioni – astrologiju.

ZEMLJA JE prepuštene – LJUDIMA

Uasakstun, Palenke, Tikal – svijet Maja na visinama piramida sav je prožet i izatkan od čudesnih harmonija čovjeka i Kosmosa. Tu je zvjezdano nebo utkano u život čovjeka i čovjek je obuhvaćen u Svemir kao njen integralni, značajni dio. Davno prije Pitagorejaca tu je potvrđeno saznanje, da je mjerena kretanjem Kosmosa svaka ljudska sudbina – otkucaj srca Svemira. Ljudi koji su na takav način shvaćali život – nisu mogli biti nesretni. Čovjek izvučen iz harmonije Zemlje i Svemira ne može biti sretan. Takav jest i ostaje nesretan bez obzira na materijalna dobra koja posjeduje. A to smo više ili manje mi svi, kao dijete koje je izvučeno iz maternice i prepušteno samo sebi.
Inke su postigli čudo u agrikulturi kao nijedna ljudska zajednica prije njih i poslije njih. Na ogromnom prostranstvu od 1 stupanj sjeverne do 35 stupnjeva južne širine, od riječnih dolina do vrhova Sijere nije bilo u njihovom carstvu ni najmanjeg komadića neobrađene zemlje, koja je bujala u plodnosti i ljepoti, što je dalo njihovim narodima neviđeno blagostanje i socijalnu sigurnost. Sve se to postizalo usklađivanjem zemaljskih radova s ​​kretanjem nebeskih tijela.
U sjaj zlata, srebra i dragulja zaodjenuli su svoje hramove da bi iskazali veličinu i sjaj, Sunčevih i Mjesečevih zraka kada im se priključi ljepota Zemlje. Jedan od svetih simbola spajanja neba i zemlje bio je planinski vrhIlimani, gdje se odmarao Huirakoče i koji je i danas hodočasničko mjesto Indijanaca Bolivije.
Kao i nepoznate kulture prije Inka i oni su u hramskoj kosmogoniji poznavali 13 tijela Sunčevog sustava i po tom ključu od davnina su se svrstavali vladarem njih 83, to jest šest puta po trinaest potomaka Huirakoča – pet po broju, koji su bili početnici obnove života na zemlji poslije svake kataklizme: Japalan Kamajok, Pačakamak, Koniraja, Kon Tiki i Huanakauri, sve do posljednjeg razdoblja, koje počinje s legendarnim Manko kapak jer su se Huirakoče povukli sa zemaljskog kruga i prepustili zemlju ljudima. Neizvjesno je da li su Hirakoče bili ljudi, posebne energije Svemira ili nešto treće …
Toltečki kultura bila je u znaku Tlahuiczalpantekutlija – Venere, planeta kozmičke ljubavi i ljepote u koju se transformirao bog Kuecalkoatl kada je napustio zemlju. Stari Tolteci – prije kataklizme, koja je uništila njihove piramide i gradove – bili su narod, koji je volio cvijeće i gradio svoje piramide kao kondenzatore i akumulatore energije Sunčevog sustava da bi pomoću njih što prije postigao svoju evoluciju, narod koji je kasnije sa kultom Venere – Kuecalkoatla obuhvatio gotovo sve kasnije narode Anahuak – Meksičke doline.
Asteci su bili ti, koji su u svom proučavanju kretanja nebeskih tijela i njihovog utjecaja na zemlju – pretjerali. Htjeli su da prodru u tajne kozmičkog stvaranja i rušenja, gdje su naišli na svoju buduću propast, pa je tako u vezi s njima ostalo pitanje: Da li bi kao ratnički narod reagirali drugačije kod susreta sa konkvistadorima, da nije car Moktezuma bio posvećenik i astrolog , koji je svoju i sudbinu svog naroda pročitao u položaju zvijezda, postao fatalist i prepustio se tjedna sudbine. Kao svaka nauka i astrologija je dvosjekli mač i ima svoje lice i naličje …
Sve te kulture do svog završetka tražile su sklad između kretanja zemlje i neba i usklađivale život s kozmičkim ritmovima. Svoje piramide, hramove i svetišta uvijek su postavljali na krajevima, gdje su bile u suglasnosti energije zemlje i energije Svemira. Svećenici katoličke crkve, koji su njihove hramove proglašavali za Sotonino djelo, postavljali su svoje hramove upravo iznad, odnosno na ruševinama majanskih, scteških i inkaskih hramova. Vjerojatno su znali zašto – ni u jednoj instituciji, ministarstvu ili institutu naše civilizacije čovjek ne osjeća vibracije, koje ga dodiruju u tim hramovima, iako je tvrdi ateista. To se događa prosto zato jer se za naše zgrade ne bira prostor prema sukladnosti energija, već prema našoj racionalnoj zamisli i potrebi.

ASTROLOŠKI CIKLUSI PLANETE ZEMLJE

Kod proučavanja starih kultura učinjen je nazamisli propust time, što se ignorirala primarna nauka tih kultura – astrologija. Iz straha pred službenim establišmentom, ni jednom ozbiljnom istraživaču ne pada na pamet da se uklopi u njihovo poimanje svijeta i da kroz svjetlo astrologije proučava te kulture. Njihove zagonetke rješavaju se mimo nje i time je u mnogo slučajeva poništena ili na pogrešan način tumačena kompozicija njihovog stvaralaštva.
Kada istraživači naiđu na gotovo identične artefakte u zemljama koje razdvajaju nezamislive razdaljine kopna i oceana, to objašnjavaju trgovačkim putevima, brodolomima i kojekakvim pričama iako je mnogo puta očito da je takvo nešto nemoguće. Mudraci starih kultura znali su da kada proljetna prekretnica kreće preko 2000 godina kroz isti znak Zodijaka, sve kulture na Zemlji polako preuzimaju karakteristike tog znaka i planete, koji vlada u njemu. Zato ovladava čitavom planetom slično mišljenje, reagiranje i umjetničko stvaralaštvo. I u naše doba smo, eto, iu Starom iu Novom svijetu pronašli identična oružja za što brži smak svijeta.
Astrologija je jedino područje gdje je nataloženo kontinuirano znanje ljudskog roda od njegovih, nepoznato u koje vrijeme nastalih, razumskih prapočetaka pa sve do naših dana. Zato pogledajmo evoluciju ljudskog roda u svjetlu astrologije. U njenom okviru razdoblje od 25.868 godina jeste razdoblje precezija i zove se Zemljina velika godina. To vrijeme potrebno je našoj planeti proći kroz utjecaj svih znakova Zodijaka. U svakom znaku kreće se približno 2.200 godina, što se naziva Veliki zemljin mjesec ili doba. Otkako se Zemlja formirala kao planet na kojoj su se postupno stvarali životni uvjeti i kasnije tijekom mnogo životnih oblika sve do ljudskog doba odnosno pojavljivanja čovjeka, zemlja je proživljavala nebrojene Velike godine iu svima su pojave u zemljinim MEECE bile slične, mada veoma raznorodne, pa možemo tu činjenicu aplicirati i na budućnost.
Ako na primjer, u Velikom mjesecu Lava i Sunca čovječanstvo doživljavalo svoje zlatno doba, možemo sa velikom vetovatnoćom pretpostaviti da će tako biti iu narednoj Velikoj godini u zemljinom Velikom mjesecu Lava i Sunca, naravno ako sadašnje čovječanstvo to doživi i odvijat će se to na nekom višoj razini.
Posljednji Veliki mjesec Lava u kome vlada Sunce trajao je približno od 10.000 do 8000 prije naše ere. Osnovne karakteristike Lava i Sunca su kreativnost, razvoj i ekspanzija svake vrste, mentalne sposobnosti, imaginacija i prosvjetljenje u okultnom smislu. Tko vjeruje u Atlantidu – to je njezino doba.
Veliki mjesec ili doba Raka u kojoj vlada Mjesec trajao je približno od 8000-6000 prije naše ere. To doba označava početak velikih religija božice-majke, matrijarhat jer Mjesec predstavlja dom i obitelj. Crteži i artefakti tog doba odslikavaju stvaralaštvo žene. Možda iz toga doba zrače Sillbury Hill u Engleskoj, Teotihuacan u Mehiki, gdje prema legendi u skrivenoj kripti ispod piramide spava božica Mjeseca. U našoj emlji predmeti u obliku Mjeseca pronađeni su u Lepenskom viru.
Doba Blizanaca s vladajućim Merkurom traje približno od 6000-4000 prije naše ere. Blizanci predstavljaju razvitak, život, pokretnost, trgovinu i putovanja. To je doba egipatskog Tota, doba monumentalnog stvaralaštva, počeci morske plovidbe, doba piramida i počeci pismenosti.
Doba Ovna i vladara Marsa traje približno od 2000 do 1 godine naše ere i označava prve velike ratne sukobe u povijesti čovječanstva, želje za dominacijom, agresiju ai početak stvaralaštva na višoj razini: Olmečka stvaralaštvo, toltečki neimare, majanski umjetnost Petena kao i umjetničko stvaralaštvo antičke Grčke.
Doba Riba u kojima vlada Neptun, to je doba od 1 pa do 2000 godine naše ere. To je sazrijevanje ljudske svijesti, koju već kreiraju Neptunove vibracije. Ograničenost i asketizam kršćanstva, tamna mistika i težnja osvajanja svijeta vatrom i mačem. Prevlast muškaraca, patrijarhat. Pomućenja u ljudskim odnosima, otuđenje unatoč razvijenim komunikacijama i neviđenom razmahu materijalnih dobara. Nezapamćen prosperitet sa dubioznim završtetkom. Stigli smo do Hirošime i Nagasakija …
Upravo Hirošima je uvod u uranski doba Vodenjaka od približno 2000 godine pa nadalje. Traže se novi putevi u znanosti, u početno stadiju kaos i anarhija a postupno će doći do značajnih promjena ljudske svijesti, kada bi ponovno moglo proradi ‘treće oko’, da čovječanstvo zakorači u nove horizonte ako … ako uspije da pobijedi hirovitu, nepredvidljivu i razarajuću uranov ćud, koja usmjerava ljudski rod u tom dobu. No, kako god da se to odrazilo na ljudski rod, taj period znači buđenje i ponovno ujedinjavanje ljudske svijesti na višoj razini i povratka čovjeka samom sebi. Makar poslije razaranja i smrti, što je već Plutonov domenu … To je objašnjenje, zašto naši preci nisu operirali sa svim planetima Sunčevog sustava.
Na taj način astrologija kao nijedna znanost osvjetljava ljudsku evoluciju i uvijek iznova potvrđuje, da je vjeran pratitelj ljudskog roda u svim njegovim rađanjima, uništenje i ponovnim uskrsnućem i usponima. Što god da se dogodi ljudskom rodu, bit će to uvjetovano usaglašenošću ili razilaženjem kozmičkih i zemaljskih energija, bili mi toga svjesni ili ne.