Prema utvrđenoj tradiciji koja u najmanju ruku potječe još iz drugog stoljeća, autor je bio Ivan Zevedejev, jedan od najdražih Kristovih učenika. To je bilo mišljenje svetog Jeremije Lionskog, Ipolita Rimskog iz drugog i trećeg stoljeća. Zatim je to tako utvrdila i Crkva, zbog čega se knjiga u suvremenim izdanjima i zvala Otkrovenje Svetog Jovana Bogoslova, to jest Jovana Zebedejeva.
Međutim, iu drugom stoljeću bilo je protivnika takvog gledišta. Oni su smatrali da je autor Otkrivenja drugi Jovan, također Kristov učenik. To je bilo mišljanje čuvenog prezvitera Gaja, svetog Dionisija Aleksandrijskog i drugih. Iz toga se vidi da znanost nije utvrdila, bar ne pouzdano, tko je autor teksta koji je kroz sljedeće vjekove, sve do danas, uzbuđivao duhove i plijenio maštu, unoseći u ljudska srca i dozu straha. Ima indicija da je to bio mladić koji je sav bio pod presijom apokaliptičnih vizija Starog zavjeta. Negodovao je protiv Imperije i Rima, nestrpljivo očekujući skori rasplet. To je potpuno odgovaralo duhu apostola Jovana, onakvog kakav je predstavljen u Evanđelju. Međutim, znamo da je autor Ivanovog Evanđelja i Ivanovih poslanica pisao sasvim različito od apokalipse. Ostaje da se pretpostavi da je Apokalipsu napisao ili netko drugi, ili je pak između jednog i drugog teksta prošlo puno vremena iu međuvremenu su se odigrali značajni događaji.
Sa pouzdanošću se ipak može reći da su Apokalipsa i Ivanovo Evanđelje i njegove poslanice izašli iz istog kruga. O tome govori sam tekst – jezik autorov, opća frazeologija, suprotstavljanje svjetlosti i tame. Primjerice, sintagma ‘janje božje’ često se ponavlja iu Ivanovim tekstovima iu Apokalipsi.
Ima indicija da su u pisanju tih tekstova sudjelovali i Ivanovi učenici, a što se pak tiče Apokalipse nije isključeno da ju je sam Ivan napisao, bez tuđe pomoći, i to u vrijeme židovskoga rata. Ovdje ni u tekstu još nema znakova da je Hram razrušen. Ivan je to mogao napisati odmah pošto su počeli Nerona progoni i poslije prvih kršćanskih žrtava u rimskoj areni, ali i poslije drugih tragičnih događaja iz Neronovog doba.
A gdje je to on napisao vidi se iz same knjige: na otoku Patmos. Datum je, međutim, sporan sve do danas. Najvjerojatnije da Otkrivenje nije napisano prije Neronovih progona u 64. godini, niti kasnije od Domicijanovog doba – 95 godina. Upravo u tom razdoblju knjiga je i nastala. Za nas je, kaže otac Menj, važno da ju je napisao prorok Jovan, jedan od Kristovih učenika. Ostaće zagonetno da li ju je napisao jedan ili drugi Jovan. To ime je bilo veoma rasprostranjeno i nosili su ga mnogi Kristovi učenici. Jer, u jevanđelsko doba Krist je, pored onih sedamdeset, imao još pet stotina učenika.