Intelektualno razumijevanje ideja, koje učenje daje, nije problem. Ono gdje se svi spotičemo je primjena, spuštanje tog intelektualnog razumijevanja dublje.

Problem je što argumentacija tu nikad ne daje rezultate, osim što zabavlja i oštri um, jer mi imamo nevjerojatnu sposobnost racionalizirati sve, pronaći izgovor zašto primjena nije moguća ili potpuno ubacimo sebe u trip da smo primijenili, da povjerujemo da živimo to što smo intelektualno prihvatili i razumjeli.

Na jogu se dolazi onda kada osjetimo da je potrebna promjena. Ali to ne znači da smo spremni na promjenu.

Intelektualno, mi razumijemo da način na koji živimo vodi stresu, bolu, kroničnom nedostatku energije, rastrzanosti na milijun strana i stalnoj utrci s vremenom, preplavljenošću negativnim emocijama i odlukama u kojima ne možemo ustrajati.

Intelektualno mi hoćemo da bude drugačije, da smo ispunjeni, zadovoljni, stabilniji, koncentriraniji, sigurniji, zdraviji. Međutim ne primjećujemo do koje mjere mi hoćemo to sve, bez da promijenimo način na koji živimo, osjećamo, razmišljamo i djelujemo.

Sada dolazimo do onoga što joga radi – ona ne raspravlja s vama, ne nudi argumente i ne odgovara na izgovore koje biste dali da je u pitanju dijalog. Ona vas mijenja, izbacuje iz uvjetovanosti tako da zaobiđe intelektualne i emotivne otpore koje biste imali prema promjeni znati o čemu se radi.

Kada bih od vas, u momentu stresa (primjer neka jaka svađa između vas i direktora, gdje vam on prijeti otkazom i ukazuje na propuste u radu), tražila da ne reagirate bijesom, pravdanjem, povređenošću, osjećajem da ste napadnuti, ugroženi, kada bih tražila da se opustite, odvojite, duboko udahnete i usmjerite pozornost na ritam srca ili disanje i da svjesno opustite grč koji je nastao, a da misli koje se javljaju pustite da prođu bez zadržavanja na njima, vjerojatno biste smatrali da sam potpuno poludjela.

Jer tada, u tom momentu, to je toliko bitno za vas, da postaje pitanje života i smrti. Spremni ste se branite, koristeći pun intelektualni kapacitet od svake mogućnosti da ne reagirate. Jer za vas, u tom momentu, postoji suženje svijesti i sve što možete primijetiti je ugroženost, odbačenost. I prirodno je da to osjetite “cijelim bićem”, da ste cijeli u toj reakciji, zar ne?

U tim momentima sve ideje o tome da je preuveličano, da je doživljeno zbog poistovjećivanja, da se nismo odvojili, da na kraju krajeva, to ništa nije stvarno, da je iluzija u kojoj smo zarobljeni, davanje značaja .. pada u vodu. Nema ni R od razumijevanja tih ideja u tim trenucima, jer smo potpuno preuzeti emocijama.

Joga ne radi na taj način. Ne raspravlja, jer nema svrhe. Otpori su prosto prejaki. Zato se oni savlađuju na drugi način, bez vašeg svjesnog dopuštenja. Načinom na koji radimo na disanju, na pažnji, na opuštanju, mi pravimo novi odgovor, pravimo promjenu.

A cilj je, da u momentu kada se desi reakcija, ona biva promijenjena – tijelo počne se opušta, disanje postaje dublje, a samim tim poistovjećivanje sa emocijom (a emocija nastaje iz doživljaja da je nešto bitno, važno) slabi.

Da bi vas nešto promijenilo, morate biti izbačeni iz uvjetovanosti, vaša volja mora biti pokorena. Na neki način, morate biti prevareni, mora vam se dati nešto što biste inače odbacili, što ne biste dopustili. Kao lijek koji dajemo kućnim ljubimcima i djeci, protiv njihove volje, jer znamo da pomaže, da nema drugi način.

Naravno, ovdje nije riječ samo o vama. Riječ je o svakom od nas, o meni. Da bih mogla tijekom opuštanja, asana i pranayama pokoriti vašu volju, moja prije toga mora biti pokorena. Moram biti prepuštena nečem višem od onoga što doživljavam sobom u svakodnevnom smislu. Da nije tako, ono što dajem ne bi imalo snagu, ne bi moglo ništa protiv vaših otpora. Izbacivanje iz uvjetovanosti, iz poznatog i naučenog, nije stvar naše volje – zato i jest izbacivanje.

Nije stvar volje, ali jeste dopuštanja i istrajavanja. To je pitanje predaje. I stvar shvaćanja da ne možemo ništa promijeniti dok djelujemo u okvirima poznatog i sigurnog – u ograničenom prostoru misli, emocija i pokreta u kojem smo se zarobili. Promjena zahtijeva nešto novo i drugačije, a ona ne može doći iz ozidanog prostora u kojem iznova potvrđujemo sebe.