Broj sedam, bogatstvo i obilje plodova i svakojake hrane imali su posebno značenje za ljude nastanjene u ne baš za život pogodnoj pustinji kraj Mrtvog mora. Svakako da su nešto od te raskoši i obilja imali prilike vidjeti na obalama Nila ili između Tigra i Eufrata, gdje je počinjen taj ‘istočni grijeh’. Takva viđenja pretvarala su se u legende u kojima se može naći po neko zrnce istine i povijesti.
Dvorovi orijentalnih despota su bili blještavi i raskošni, puni eguotičnih životinja i šarolikog raslinja. Sve što je bilo primamljivo, a nedostupno, ličilo je na raj, pa su tako stari Židovi za te vrta imali riječ gan. Ovaj izraz je preuzet iz sumerskog jezika, gdje postoji Gannat – klinasti znak koji predstavlja zemlju omeđenu i ispresijecani riječnim kanalima. Mogu to budu i navođena polja i ograđeni vrt za nekog velikaša. Prvo grčko izdanje Biblije prijevodi riječ gan sa Paradeisos. Perzijanci su mjesto ograđeno zidom zvali pairi daeza. U latinskom prijevodu Biblije stoji paradisum.Kao takva oznaka raja ovaj izraz je ušao u gotovo sve europske jezike.
Gan se nalazi u Edenu, što je također riječ sumersko – akadskog porijekla. Edinu (sumerski) ili edenu (akadski) znači prostrano polje, stepa, čak pustinja. Edenski vrt po tome liči na navodnjavane oazu usred pustinje. Kako se u Postanku spominje da je to mjesto na istoku, može zamisliti što je za te drevne pastire i ratare značilo ono duboko pustinjsko prostranstvo, koje se od njihovog mora i preko njihovih gora pružalo gotovo u beskraj. Kada se prevali ta pustinja, za koju je brzim autobusom potreban cijeli dan puta, stiže se u plodnu deltu Šat-el-Araba.
U vrijeme uspona babilonske imperije nije bilo te delte, već su se Tigar i Eufrat odvojeno ulijevali u perzijski zaljev. Mulj koji reke nose nasuo je morsku obalu i spojio je njihova ušća 50 kilometara dugim Šat-el-Arab.
Lokalni Arapi tvrde, a iz svega što se danas zna može im se čak i vjerovati, da je upravo tu bio rajski vrt – u gradiću El Gurna, šesdesetak kilometara sjeverozapadno od Basre. Tu se nalazi i drvo koje zovu Adamovim (na slici desno gore). Oko njega je željezna ograda, a šipke ga podupiru da ne padne na crvenkastu zemlju.
‘Adamovo drvo’ je zapravo maslina, a ne jabuka čiji je plod, po predanju, zagrizla Eva. Biblija tu nije sasvim određena, ne spominje koji je to bio plod, ali se kasnije nekako uvriježilo mišljenje da je to morala biti jabuka.
‘Tada im se otvoriše oči i vidješe da su goli; Spletu lišća smokava i naprave sebi pregače. ‘ Nije jasno da li su lišće poskidali s tog ili nekog drugog drveta. U Palestini je najrasprostranjenija voćka bila smokva. Nje ima iu južnom Iraku, gdje ipak dominiraju datulje. Arapi u El Gurni tvrde da su slatki plodovi datulje, a možda i maslina, upravo bili to voće koje je dovelo u iskušenje prvi ljudski par na zemlji i da su lišćem jedne ili druge pokrili svoju neprikladnu golotinju.
Da li je to bila jabuka, smokva ili maslina – danas to više ne može utvrditi. Međutim, svaki namjernik i turista može kročiti do podnožja stabla odakle je, navodno, Adam zauvijek bio protjeran.