Ovakva notacija s pomicanjem mjesta vrijednosti bila je od ardinalnog značaja jer je omogućila matematičarima da barataju s brojevima i da prave tablice s brojevima, tako da se na prvi pogled može vidjeti odnos između jednog broja i drugog. Egipćani nisu imali takav sustav za pisanje brojeva, niti znak za nulu. Što je još čudnije, nisu ni Grci ni Rimljani. Bit će nam jasno kako je to teško i glomazno ako koristimo rimske brojeve i pokušamo oduzmemo CXCI od CCCCVI. To nije ni blizu tako lako kao kad koristimo takozvane arapske brojeve, kad pišemo 406-192 i odmah dobijemo odgovor 214. Uopće nije važno kakvu temelju koristimo – deset, šesdeset, ili drugi broj – princip je isti i lakoća dolazi s praksom. Da smo odgajani da brojimo u šesdeseticama umjesto deseticama, to bi nam bilo isto toliko lako. Na kraju krajeva, to i činimo bez ikakvih problema kad računamo vrijeme i kad kažemoda šesdeset sekundi čini jednu minutu, a šesdeset minuta jedan sat.
U ovom smislu mi smo više nasljednici Sumera nego Grka i Rimljana. Ipak ovaj sjajni izum Sumerana / Babilonaca bio je izgubljen za Zapad i ponovno je otkriven tek za vrijeme renesanse, kada smo za taj sustav saznali od muslimanskog svijeta. Zato se brojevi koje mi danas pišemo i zovu arapski. U stvari, da bismo bili fer, moramo priznati da su ih muslimani naučili od Hindusa, koji su ih izgleda razvili, kao i sustav mjesta i nulu, vjerojatno još 200. godine prije naše ere. To je znatno kasnije od Babilonaca, a znanstvenici su podijeljeni oko toga je li indijski sustav izvoran, ili je uvezen sa strane – možda čak od Babilonaca.
Babilonci su također imali i začetak onoga što je kasnije nazvano algebra – opet arapska riječ, jer je Zapad za nju saznao od muslimana. Ovdje oni nisu pisali kao što mi to radimo, koristeći x (iks) i druga slova iz abecede umjesto brojeva, ali su radili jednadžbe i to na vrlo neinhibiran način. Da bismo vidjeli kako su razvijali svoje ideje, sjetite se što sve možemo raditi s x i koliko matematičari uživaju da ga koriste.
Uporaba x (iksa) – ili njegovog babilonskog ekvivalenta – ne ograničava nas na bilo koji posebni broj, što je imalo značajne posljedice. Jer Babilonci su tretirali xi x2 kao da su matematički entiteti, pa su tako mogli raditi jednadžbe sa xi x2 (kvadratne jednadžbe) i jednadžbe sa x, x2 i x3 (kobne jednadžbe). To im je omogućavalo da matematički rješavaju sve vrste problema na načine koji nisu bili poznati srednjovjekovnom Zapadu gdje se mislilo da je nemoguće imati jednadžbe sa x2 i x, pošto je x2 površina, a x duljina. Time što su se odvojili od čisto praktične matematike i razmišljali o stvarima na apstraktnom planu, Babilonci nisu morali ograničavaju svoju imaginaciju. Oni su koristili čak i x4 kad im je to odgovaralo, mada nisu mogli zamisliti što bi to uopće moglo značiti.
Štoviše, Babilonci se nisu tu zaustavili. Oni su koristili pojam negativnih brojeva, što je još jedan primjer da nisu bili sputani potrebom da sebi u glavi slikovito predstave ono što rade matematički. Nije ni čudo onda šti su kada je trebalo da primjene svoju matematiku bili u stanju izmisliti nešto kao cik-cak brojeve da bi opisali položaj planeta, a da pritom nisu morali se vezuju ni za kakvu određenu teoriju o planetarnom kretanju. Na žalost, Grci nisu nastavili ovu algebarsku tradiciju. Oni su imali genij za geometriju i mada su tu ostvarili velike rezultate, nedostatak algebre je spriječio da razviju cijelu jednu stranu čiste matematike. Upravo ova sklonost geometriji je nasljeđe Zapada, koje se zadržalo sve do 17. stoljeća, i to unatoč tome što su im Arapi uveli algebru u 12. stoljeću.