U jesen 1994. godine, Sue i njen mladić Jim vozili su se poznatim putem prema Fallbrook, u Kaliforniji, prilazeći mu s juga Mišn roud. ‘Bio je petak navečer, i ja sam se čudila da, otkako smo skrenuli na taj put nismo susreli nijedno vozilo, čak ni iz suprotnog smjera’, ispričala je Sue. ‘Fallbrook je, istina, mali grad, ali je put inače prometan.
Znam da je bilo 18h i 24 ‘, jer sam upravo gledala u narančasti zaslon na stereo uređaju, kada su kola iznenada stala i svjetla se ugasila. Bila sam zbunjena i pomislila sam da smo ostali bez goriva, mada sam znala da smo napunili rezervoar do kraja. Krećući se po inerciji, kola su se zabila u gomilu smeća koja se nekako stvorila ispred nas.
Jim je pitao što se to događa, ali nisam znala da mu odgovorim. Imala sam osjećaj kao da sam se trgla iz nekakvog drijemeža. On je izašao iz auta, došao do moje strane i ja sam se prebacila na sjedalo suvozača. Čim je sjeo i okrenuo ključ – motor je startao i mi smo otišli, a smeće je nestalo kao da ga nije ni bilo. Kako smo odmicali, bila sam sve više sigurna da se nešto čudno dogodilo, jer je na satu sada bilo 18h i 36 ‘. Dvanaest minuta je prošlo, ne znam kako, jer čitav događaj, i pored najbolje volje da ga ‘produžim’, nije mogao trajati više od minutu i pol maksimalno! ‘
Vrlo čudno iskustvo ‘izgubljenog vremena’, po svemu sudeći s odlaskom u prošlost, doživio je John iz Stoke-on-Trenta u Engleskoj kao dječak, kada je sa svojim prijateljem jednog dana bio na putu za školu. Krenuli su oko 13h i 30 ‘i zastali kod jedne građevine, gledajući zidare kako rade. U tom času, kada su prišli bliže, primijetili su nedaleko jednu manju kućicu iz koje je izašla stara gospođa i pozvala ih na limunadu. Ušli su, i kako tvrdi John, nisu se zadržali više od nekoliko minuta, nakon čega su produžili put do škole. Ali, na njihovo iznenađenje, bilo je već četiri popodne kada su stigli i škola zatvarala, mada im od kuće do nje, sa zadržavanjem, nije trebalo više od 20 minuta. Još čudnije je bilo to što su John i njegov drug narednog dana na istom putu, kod iste novogradnje, uzalud tražili kućicu u kojoj su pili limunadu – ni njoj, ni staroj ljubaznoj gospođi nije bilo ni traga, ni glasa!
Jedino objašnjenje, čini se, jest da su dječaci na neki način dospjeli u vrijeme kada je zaista postojala takva kuća na tom mjestu, i dok su u njoj, odnosno u prošlosti, proveli nekoliko minuta, u ‘stvarnom’ svijetu prošlo je više od dva sata.

& Nbsp;