Interesantno je i vjerojatno nije slučajno da je Kazot bio mason i pripadao je istoj masonskoj loži kao i grof Luj Harmon i čuveni alkemičar i okultista grof Kaljostro. Jednom priliko, zapisao je Hamon u knjizi ‘Misterije velikih okultista’, 1785. godine, prije početka jednog masonskog sastanka dok su se članovi lože još okupljali, Kaljostro je pretkazao događaje za narednih nekoliko godina:
– Luj XVI će biti posljednji kralj na tronu svojih predaka. Umrijet će pod giljotinom u 39. godini. Ista će sudbina zadesiti i Marija Antoanetu – rekao je tada.
Kao i prorokovanje pjesnika Kazota tri godine kasnije u Akademiji, grofova kazivanja izazvala su neskrivenu pažnju. Sljedeća vizija odnosila se na smrt princeze De Lamballe, intimne prijateljice Marije Antoanete, koju će, rekao je Kaljostro, isjeći noževima četvorica razbojnika na uglu ulice Rue d’Bal. Zatim je naglasio da će moć francuskog prijestolja povratiti jedan Korzikanac. Upravo Kazot ga je upitao kako će se zvati, a Kaljostro je odmah odgovorio:
– Bonaparte! Izabrat ga narod, imat će veliku moć, osvojit silne zemlje, ali će i on umrijeti kao zatvorenik na pustom otoku!
Kada je nešto kasnije, grof Kaljostro bio uhićen u aferi s kraljičinom ogrlicom, markizu De Lonijem, guverneru Bastilje, otkrio je da će 14. srpnja 1789. narod razoriti Bastilju i da će na mjestu gdje ona stoji rasti trava. De Lonnie je to zabilježio u svom dnevniku. Što se tiče princeze De Lamballe, dogodilo se upravo tako da joj glave nisu došli revolucionari, već razbojnici koji su je 1792. godine napali i iskasapili upravo na mjestu koje je Kaljostro spomenuo.
Bez obzira koliko je sve točno zabilježeno u različitim dnevnicima, ponekad je teško povjerovati da bar neke bilješke nisu nastale naknadno, mada su pariški masoni, nema sumnje, o predstojećoj revoluciji znali mnogo toga i bez prorokovanja. Bastilja nije razorena prorečenog datuma, niti ju je razorio narod. Iako nazivana tamnicom naroda, Bastilja je u stvari bila, za ono doba, otmjeni zatvor za pripadnike višeg staleža, koji su mogli platiti smještaj, hranu i poslugu, i na dan njenog navodnog rušenja, u njoj je bilo ukupno sedam zatvorenika, a jedan od njih je bio i čuveni markiz De Sad. Zauzela ju je grupa zavjerenika, na prijevaru ubivši zapovjednika straže pošto je vojska toga dana bila negdje izvan Pariza. Što se tiče rušenja Bastilje, ono je uslijedio tek kasnije, i organizirao ga je građevinski poduzetnik po imenu palo, koji se prodajom kamenja strahovito obogatio. A 14. jul je, što su danas potpuno zaboravili i sami Francuzi, proglašen za nacionalni praznik tek poslije ugušenja Pariške komune 1871. godine na prdlog jednog političara i zastupnika Benjamina Raspaja i to u znak sjećanja na isti datum godinu dana ranije kada je maršal La Fayetti pročitao zakletvu vjernosti kralju i monarhiji. Izvor: Treće Oko