Otkako su parapsihički doživljaji počeli se ispituju znanstvenom metodologijom, smjele istraživače kopkalo je pitanje je li moguće ostvariti nekakav instrumentalni ili elektronički kanal komunikacije između svijeta živih i mrtvih. I Edison i Marconi odlučno su tvrdili da se može napraviti stroj koji bi povezala materijalni i nefizički svijet.
Oni su čak izgradili grube skice takvih uređaja. Jedan ‘medijumski telefon’ bio je stvarno konstruiran tamo negdje dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali nije ostavio neki naročiti dojam na istraživače posebnih psihičkih sposobnosti čovjeka.
Kao i njegov izumitelj, ubrzo je potonuo u zaborav. U međuvremenu, jedan ekscentrični Nizozemac stigao je u Englesku četrdeset i neke godine prošlog stoljeća noseći shemu za ‘spiritistički radio’. Ni od toga nije bilo ništa.
Ali, mada još nitko nije izumio pouzdan parapsihički telefon, jevljali su se oni koji su čuli ‘glasove mrtvih’ kako spontano dopiru iz radia, preko pojačala i sa elektromagnetske trake. Baš ova posljednja pojava, točnije, tvrdnja da se glasovi umrlih mogu snimiti u vidu tonskog zapisa, predmet je ozbiljnih sporova u suvremenoj parapsihologiji. To je debata koja još traje i vruća je tema kao i ranije.
Ovaj fenomem prvi put je privukao pozornost široke javnosti 1960. godine, kada je 60-godišnji Friedrich Jurgensen (slika gore desno), bivši operni pjevač i filmski redatelj, izjavio da je na magnetofonu uspješno snimio glas svoje pokojne majke! Štoviše, tvrdio je on, to može svatko pod uvjetom da se pridržava nekih pravila. Ipak, nije sasvim jasno na koji je način Jurgensen zapazio tu pojavu jer je on sam dao dvije verzije događaja. Govorio je da je slučajno došao do ovog otkrića dok je snimao cvrkut ptica u svom dvorištu. Preslušavajući snimak čuo je glas svoje majke kako ga doziva po imenu između dva cvrkuta ptica.
Jurgensen je, naravno, bio toliko iznenađen da je pokušao da ponovi ovaj nevjerojatni događaj na taj način što je sustavno snimao cvrkutanje ili je jednostavno uključivao magnetofon dok je normalno razgovarao sa živim prijateljima i rođacima. I gle čuda! Kad bi reproducirao te snimke, često je na njima otkrivao dodatne glasove. Ponekad su izgovarali imena pristunih u sobi, a povremeno čak i komentirali ranije razgovore!
On je sam sve ovako opisao: ‘Nakon neugodnog iznenađenja koje sam doživio snimajući pjesmu jedne zebe, prvo sam pretpostavio da je moj magnetofon oštećen prilikom putovanja iz grada na selo. Ali onda sam shvatio da zbrka na snimci nije slučajna. Nekoliko tjedana kasnije ponovio sam eksperiment u jednoj maloj šumskoj kolibici. Nisam imao pojma što očekujem. Proturio sam mikrofon kroz prozor. Samo snimanje proteklo je bez teškoća. Kad sam pustio snimak, culos cvrkutanje u daljini, zatim tišina. Iznenada, niotkuda, razlijegao se jedan ženski glas na njemačkom: ‘Fridl, mali moj Frdil, čuješ li me?’ Imao sam dojam da je to bilo izgovoreno s ogromnim naporom i glas je zvučao zabrinuto. Ali, siguran sam, i bez trunke sumnje, da je to bio glas moje majke koja me je zvala po imenu. Moja majka je umrla četiri godine ranije u Švedskoj. Tako je sve počelo. ‘
