Tom procesu rastakanja i raspadanja podliježu svi živi organizmi. Stoga to izaziva razumljivi strah i zebnju. Ali kako živ čovjek doživljava proces umiranja? Što osjećamo kad nam se bliži samrtni čas? Nigdje to nije do u tančine vjerodostojnije opisano nego u Tibetanskoj knjizi mrtvih. Budistički redovnici svojim su učenicima diktirali što su osjećali dok su umirali.
U prvoj fazi samrtniku otkazuju čulo vida i sluha. Više nije u stanju poima riječi, a predmete sagledava samo prema oblicima. Čula njuha, okusa i pipanja također slabe i postupno odumiru. Samrtniku ponestaje sva snaga – više nije u stanju glavu drži uspravno, osjeća kao da ga tlaka neki neizmjerni teret, svaki položaj mu je težak. S mukom otvara i zatvara oči. Svijest mu se povremeno gubi. Zatim više ne uspijeva kontrolira odljev tekućina iz organizma. Nos počinje mu curi, oči obilno suze, izlučuju se urin i fekalije. Jezik se u ustima ukruti, a grlo suši, samrtnik se guši i javlja se neugasiva žeđ. Tijelo zahvata drhtavica, smjenjuju se osjećaji hladnoće, jeze i vrućine. Samrtnik je nervozan, razdražljiv i nezadovoljan.
U narednoj fazi usta i nos potpuno presuše, samrtnik više nije u stanju gutati niti pije, otkazuje probavu. Ruke i noge počinju se hlade, tjelesna temperatura opada. Samrtnik više ne raspoznaje ni svoje najbliže. U posljednjem stadiju života samrtnik teško diše: udisaji su sve kraći, izdisaji traju sve duže. U tom stanju javljaju se vizije, pozitivne ili negativne, ovisno kakav nam je bio život. Najzad uslijede tri duga, zadnja izdisaja i iskra života se gasi. Proces umiranja je, prema ‘Knjizi mrtvih’ obrnut rađanju: naši čulni osjeti umiru jedan za drugim.