Na grobljima se najčešće nalaze samo zemni ostaci ljudskih bića, dok duše neometano lutaju ili stižu do drugih egzistencijalnih ravni. Događa se, međutim, da neke duše ostaju tamo gdje su položene njihove kosti ine žele otići u više sfere.
Bruna je kao profesorica arhitekture svaku generaciju svojih učenika vodila na monumentalno đenovski groblje Staljeno, gdje su proučavali umjetnička i arhitektonska rješenja. Jednog od takvih dana dala im je zadatak da obrade razne arhitekstonske elemente, a sama je, čakajući da završe, sela i počela skicira jedno krilo monumentalnog grobljanskog zdanja.
Ali, umjesto da vjerno reproducira linije zdanja, Bruna je počela mijenjati detalje i skica se, na kraju, prilično razlikovala od originala. Izgledalo je gotovo kao da se njena ruka kreće sama vođena silom koja nije ovisila o Brunin volje, kao da je bila u nekakvom stanju transa ili snoviđenja. Pred završetak crteža Bruna je čula kako se netko približava. Okrenula se i vidjela simpatičnog gospodina koji joj se osmjehnuo i rekao: ‘Vaša studija je zaista prelijepa i ja bih zgradu baš tako uradio’.
Bruna mu se zahvalila na komplimentu i nastavila crta. Ubrzo se okrenula da ga nešto upita, ali je čovjek nestao, nije ga bilo ni na vidiku, kao da je odjednom u zemlju propao. Zaintrigirana tim naglim nestankom, Bruna je kasnije pitala svoje studente da li ga je netko od njih vidio i dobila je niječan odgovor. Ali, to i nije bilo tako neobično – djevojke i mladići bili su koncentrirani na svoje zadatke i Bruna je, kada su završili, odgodila svoj crtež u fascikl i ubrzo zaboravila na cijeli događaj.
Sjetila ga se ponovno tek nakon nekoliko godina, kada je otvorila knjigu o groblju u Staljenu. Listajući knjigu kako bi pronašla neke podatke, naišla je na fotografiju na kojoj je odmah prepoznala ljubaznog gospodina s groblja. Pod fotografijom je, međutim, pisalo da je to – sam autor groblja, odavno preminuli arhitekt Karlo Barabino! Čuvenom arhitekti je, naime, početkom tridesetih godina povjereno da napravi groblje koje je trebalo biti najveće u Europi. Ali, prije nego što je stigao završiti projekt arhitekta Barabino je, 1935. godine umro. Groblje je završio njegov učenik, Giovanni Battista Rezasko, koji je dopunio i proširio maestrov projekt.
Bruna se sjetila svoje skice koja ne odgovara originalu, kao i čudnih okolnosti pod kojima je ona nastala, i na kraju, riječi pohvale koje joj je nepoznati gospodin uputio i nije mogla odagnati neobičnu pomisao: da li je moguće da je duša preminulog arhitekte, njenom rukom, završila barem detalj svog projekta? Profesorica arhitekture dobro je znala da na to pitanje nitko nikada neće moći da joj odgovori. Ipak, potražila je svoju skicu, pogledala je malo bolje i priznala sebi da to više liči na rad velikog barabina od onoga što je izvedeno na groblju. Čuveni arhitekt nije uspio završiti svoju zamisao za života, ali izgleda jeste poslije smrti.