Prije dvije godine, Stefani Savage bila je na odmoru na Siciliji kada joj se javio uporan kašalj. U to vrijeme joj je dijagnosticirana dermatomiositisa, rijetke bolesti mišića sa simptomima koji uključuju groznicu s niskim temperaturama i zapaljenje pluća. Ali lijek koji joj je prepisan za liječenje dermatomiositisa također joj je oslabio imunitet i ona se zarazila legionarske bolešću, teškim oblikom upale pluća. Kad se vratila s odmora, Savage je oboljela od sepse, višestrukih moždanih udara i na kraju pala u komu koja je potrajala šest tjedana. Tijekom boravka u komi, kaže da je iskusila niz snova koji su djelomično odražavali njenu stvarnost, a djelomično izmišljene scenarije, koje je donekle kontrolirala vlastitim umom. Danas, dvije godine kasnije, Savage i dalje ide na fizikalnu terapiju (ne pokazuje znakove kognitivnih oštećenja). Ona piše io svom iskustvu bliskog susreta sa smrću, i na svom blogu iu najnovijem izdanju časopisa Skeptical Inquirer. Zapažanja Sevidž nude fascinantan uvid u ljudsku svijest i iskustvo bliskog susreta sa smrću, tako da sam stupio u kontakt s njom da bih saznao nešto više o tome što joj se dogodilo. VICE: Vaša koma je potrajala šest tjedana. Čega se sjećate iz tog vremena? Stephanie Savage: Prva stvar koje se sjećam desila se tijekom magnetske rezonance. Pojavila se u vidu bestelesnog glasa – prepoznala sam ga jer su mi u prošlosti već radili magnetsku rezonancu – koji je rekao: “Zadržite dah, izdahnite.” Prepoznala sam taj glas, bio je vrlo karakterističan. Zapitala sam se da li je to nekakav serijski ubojica, jer je zvučao kao iz nekakvog filma. Ne sjećam se točnih riječi, samo glasa. Kasnije sam čula još jedan bestjelesni muški glas. Zapitala sam se da li mi je možda stavio nekakav čip u mozak da bih ga mogla čuti. Nisam razumjela što se događa. Na kraju se taj glas pretvorio u mog “novog dečka”. Pričao mi je o svojim planovima za zajednički odlazak na odmor, spomenuo je moguće krstarenje do Aljaske, jer nam se dopao let iznad Grenlanda i prizor ledenjaka. Pomislila sam kako to nije zapravo moj novi dečko Kit – iako je izgledao isto kao on – jer je imao gustu bradu. Kit je imao samo bradicu. Ali sam se zapitala zašto njegovi okviri za naočale imaju identičnu grešku kao i Kitovi. Pomislila sam kako je to čudno, zato što naravno da je to bio Kit. Bila je to neka vrsta izvrnute logike sna. Po čemu se koma razlikovala od običnih snova? Već su mi se prije toga dešavali lucidni snovi. Moja “stvarnost u snu” značila je da odjednom mogu komentirati i upravljati snom kao da sam pisac. U jednom trenutku je to bila stvarnost i ja sam upravljala njom, mijenjala je zato što je to san, a onda sam se u nekom drugom trenutku vraćala u stvarnost svog sna. Tijekom svog istraživanja, naletjela sam na teoriju intruzije REM faze (primjedba Urednici: intruzija REM faze je kad doživite san u REM fazi tijekom normalne budnosti i svjesnosti, koja rezultira halucinacijama i lucidnim snovima. Studija Kevina Nelsona zaključila je da je intruzija REM faze dijelom zaslužna za subjektivni osjećaj ibliskog susreta sa smrću, što sugerira da postoji neurofiziološka osnova za iskustvo bliskog susreta sa smrću.) Postoje drugi oblici intruzije REM faze, ali ona koju sam ja doživjela bili su lucidni snovi. O čemu ste sanjali? Umjesto da mi se ukazuju anđeli, demoni ili mrtva rodbina, budući da sam dugogodišnji skeptik, viđala sam stvari koje su izvršile utjecaj na moj mentalni svijet – poput naučnofantastični filmovi. Mislim da je to inspiriralo neke epizode mojih snova tijekom kome. Druge stvari koje sam viđala u mnogim svojim snovima odvijale su se u nastavcima, poput segmenata subotnjih crtanih filmova koji se vrte u krug. Mnogo puta bih viđala isti scenarij samo s različitim dijalozima. U jednom od serijalizovanih snova, vozila sam neku kombinaciju bicikla s velikim kotačem i jednih od onih malih kolica za sladoled na guranje. Bila je slična njoj, samo što je bućkalo sladoled. Ponekad sam bila ljudsko biće dok sam to radila, a ponekad sam bila mladunče polarnog medvjeda. I ponekad, dok sam imala lucidne snove, pomislila bih, ali ja ne bi trebao sam mladunče polarnog medvjeda! i ponovno bih postala čovjek. Je li bilo drugih faktora koji su utjecali na vaše snove tijekom kome? Izgleda da je moja bolnička soba bila vrlo hladna, a ja skoro da nisam bila pokrivena. Ponekad su me zasipali ledom zbog moje visoke temperature od Legionarske bolesti. Mislili su da ne osjećam hladnoću te se nisu trudili da me pokriju. Mislim da je hladnoća utjecala na prirodu mojih snova. Ali ja također i volim sladoled. Mnogi elementi koji su mi bili važni iz mog djetinjstva bili su prisutni u mojim snovima tijekom kome a ne vjerujem da je to slučajno. Mislim da je to neka vrsta ekvivalenta onoga kad nekim ljudima koji su iskusili bliski susret sa smrću “čitav život proleti pred očima”. Meni nije “čitav život proletio pred očima”, ali sam zato vidjela mnoge stvari iz svog djetinjstva. “Mnogo sam više gledala znanstvenofantastične filmove nego što sam razmišljala o anđelima. Mislim da je to utjecala na moje iskustvo bliskog susreta sa smrću. “- Stephanie Savage Da li ste doživjeli istu vrstu iskustva” poslije smrti “o kojem ljudi pričaju? Glasovi liječnika i najmilijih mislim da su ono što mnogi ljudi doživljavaju kao “anđeoski glasovi”. Zato što moj mozak automatski tumači stvari kao prirodan fenomen, ja nisam viđala anđele. Ja sam odgojena kao agnostik. Nije dio mog intelektualnog unutarnjeg svijeta vidjeti anđele. Slike koje vjernici viđaju tijekom svojih iskustava bliskog susreta sa smrću nastale su pod utjecajem njihovih vjerovanja. Hindusi kažu da su vidjeli Višnu; kršćani viđaju Isusa. Koliko Židova vidi Isusa? Vjerojatno ne mnogo. Ja nisam vidjela ništa od toga. Viđala sam znanstvenofantastične filmove. “Malo se manje plašim smrti poslije svog iskustva zato što sam prošla kroz najgore što je moglo da me snađe i preživjela” – Stephanie Savage Napisali ste u svom članku za Skeptical Inquirer da vas je to što su vas sestre dizale da bi spriječile nastanak rana od ležanja navelo da imate iskustvo onoga što su mnogi opisali kao “izvantjelesno iskustvo”. Tako je. Mislim da su ljudi koji su skloni viđaju takve stvari misliti da je to izvantjelesno iskustvo. Ali uobičajeno je u snovima da se osjećate kao da ste izašli iz svog tijela i promatrali sebe sa strane. To je prosto jedan takav osjećaj. Nije zapravo ličilo ni na kakvo pravo izvantjelesno iskustvo. U svom istraživanju sam otkrila da u mozgu možete simulirati izvantjelesno iskustvo – to je i dokumentirani neurološki fenomen. Postoje mnoge druge stvari koje mogu pokrenuti izvantjelesno iskustvo, poput epilepsije i migrene. ali ne vjerujem da je to bio slučaj sa mnom. Za one koji nisu iskusili bliski susret sa smrću, biste li ga usporedili s nečim drugim? Nikad nisam uzimala drogu, ali sam pročitala knjigu The God Impulse i tu vidjela da su mnogi ljudi iskusili bliski susret sa smrću dok su uzimali psihotropne tvari poput magične gljive. Oni su iskusili neke vrlo slične stvari. Ja nisam tip osobe koja bi uzimala drogu, tako da ipak ne bih znala sa sigurnošću. Da li je ovo iskustvo promijenilo vaš pogled na smrt? Ne mogu reći da se plašim smrti, zato što ne vjerujem da se bilo što dogodi poslije smrti. Plašim se nepostojanja. Želim nastavim da postojim što je duže moguće. Malo se manje plašim smrti poslije svog iskustva zato što sam prošla kroz najgore što je moglo da me snađe i preživjela. Mislim da sam izvukla mnogo pozitivnih stvari iz svog iskustva. Bila je to neka vrsta mitskog posljednjeg upozorenja. Shvatila sam da sam živjela svoj život kao vjerovati da postoji život poslije smrti – iako ne vjerujem. Često su me zaokupljale stvari su zabavne ali nisu bitne. Ponašala sam se kao ljudi koji misle da ćete dobiti novi život kad umrete. Vjerovala sam da mi je ovo jedini život, ali se nisam tako i ponašala. Sada u svoje ruke uzimam one stvari koje ranije nisam. Nisam sigurna da bih se vratila i spriječila komu čak i kad bih mogla.