Da biste sebimogli predočiti događaje koji su uslijedili nakon toga, morate imati točnu ideju o odnosima između visine prve eksplozije (10.000 metara iznad zemlje), veličine područja na kojem su stabla iščupana iz zemlje (što iznosi puno puta više od visine) i udaljenosti (stotine kilometara) na koju su odletjeli djelići meteora. Razmak između eksplozija je vrijeme koje je dijelovima bilo potrebno da odlete iz jednog mjesta udara na drugo. Iznad područja udara meteor se raspao na nekoliko dijelova. Komadići su se razletjeli u različitim smjerovima, ali su ih kugle terminatori koje su se spustile s različitih strana uhvatile i uništile. To je razlog zašto su, s jedne strane, u područjima u kojima su stabla iščupana iz korijena istraživači otkrili nekoliko epicentara što se vidjelo po deblima koja su popadala u različitim smjerovima, dok su, s druge strane, svi svjedoci izjavili kako su prvo začuli zastrašujuće snažnu eksploziju – cijepanje, a zatim, u trajanju od pet do šest minuta, nešto poput artiljerijske paljbe – likvidacija manjih komada meteora.
Nakon što je terminator udario meteor iznad mjesta udara, veliki komadi meteora koji su preživjeli udar po inerciji su se nastavili kretati prvobitnom putanjom do područja Kulikova mjesta udara. Izgubivši na brzini i snazi, krhotine su za 15 minuta prevalile udaljenost između 120 i 150 kilometara (brzina mlaznog zrakoplova), nakon čega je uslijedila druga snažna eksplozija. Terminatori koji su doledeli u ovo podrudje izvršili su udar na krhotine koje su doletele iz shishke. Yegor Ankudinov, stanovnik sela Berezovo iz okruga Nizhnem-Ilimsk, područje Irkutska, u to je vrijeme sa svojim ocem i stricem sjekao borove u šumi za izgradnur kuće. On se prisjeća: ‘Bio je prekrasan dan. Upravo smo bili doručkovali i počeli sjeći drva. Iznenada se iz blizine začuo prasak. Tlo se počelo tresti, a suhe grane padale su sa stabala. Zatim se malo kasnije začuo još jedan tresak: isti, samo puno, puno udaljeniji, negdje iz smjera sjevera … ‘
Novine Krasnoyarets od I 3. srpnja, 1908. pišu: Selo Kezhemskoye. 17. u 7.00 ujutro začula se buka kao da puše snažan vjetar. Neposredno nakon toga začuo se strašni prasak popraćen potresanjem tla od kojeg su se kuće doslovno tresle ostavljajući dojam kao da je u kuću snažno udarilo nekakvo ogromno deblo ili težak kamen. Nakon prvog udara uslijedio je drugi, jednako snažan, a zatim i treći. U razmaku između prvog i drugog udara začula se neka neobična podzemna tutnjava, kako kad bi 10 vlakova islovremeno projurilo prugom. Zatim se 5-6 minuta čulo nešto točno poput artiljerijske vatre: nekih 50-60 prasaka u kratkim, gotovo identičnim razmacima. Postupno su posljednji praskovi postajali sve slabiji. Jednu i pol ili dvije minute nakon završetka neprekidnog ‘pucanja’, začulo se još šest prasaka, jedan za drugim, a podsjećali su na udaljene udare topova ali ih se još uvijek jasno čulo i osjećalo po potresanje zemlje …
Ogromne plazmatske kugle zaletale su se u dijelove meteora, oslobađajući divovske količine energrje kako bi uništile svemirskog uljeza sa svim njegovim sadržajem. Kad smo kod procjene vjerojatnosti da je veliki broj malih krhotina nastao razbijanjem meteora iznesena je i pretpostavka da elektromagretski naboj terminatora posjeduje specifične osobine. Vektor (naboj) magnetskog polja terminatora privukao je i na sebe magnetski vezao sve male ostatke, a zatim je sve uništila energija naredne eksplozije. Moguće je da su se iznad shishke (prva zona) ili Kulika (druga zona) od meteora odvojila dva velika komada koji su eksplozijom odbačena 100 kilometara u desno (červrta i peta zona) – gdje su ih uhvatili terminatori i doslovno pretvorili u prašinu. Energija ‘kugli terminatora’ bila je tako snažna da je osim elektromagnetske radijacije izmedu zemlje i ‘terminatora’ došlo i do pojave snažnih električnih pražnjenja (munji).
Uzmite, primjerice, iskaz ovog svjedoka. U jutro, 30. lipnja, braća Chuchancha i Chekaren iz klana Shaniagir spavala su u svom šatoru koji je podignut kraj rijeke Avarkitty. Probudilo ih je snažno drhtanje tla i zviždanje vjetra: Chekaren i ja izvukli smo se iz svojih vreća i upravo smo htjeli ispuzati iz šatora kad se iznenada začuo snažni tresak. To je bio prvi prasak. Tlo se počelo tresti i poskakivati, a snažan vjetar udario je na naš šator i prevrnuo ga … Tada sam ugledao nešto neobično i strašno: debla stabala padala su na tlo, a iglice na njima su gorjele, gorilo je i suho šipražje, mahovina je bila u plamenu. Posvuda se širio dim, oči su nas pekle. Bilo je jako vruće, dovoljno da nas ubije. Iznenada, iznad brežuljka gdje su stabla već popadala, sve je postalo jako svjetlo … kao da se pojavilo još jedno sunce … od čega su nas boljele oči, a ja sam svoje čak zatvorio. A odmah nakon toga začuo se snažni tresak. To je bio drugi prasak. Jutro je bilo sunčano, bez oblaka. Naše sunce je, kao i uvijek, jasno sjalo, a tu je sad bilo i drugo! Nakon ovoga što smo vidjeli, očito negdje iznad ali na drugom mjestu, vidio se još jedan bljesak, a nakon njega opet snažan udarac. To je bio treći prasak. Pomeo nas je vjetar, srušio na tlo, a pomeo je i popadala stabla. Gledali smo oborena stabla, vidjeli kako im se krošnje trgaju i ugledali vatru. Iznenada je Chekaren povikao, ‘Pogledaj!’ i pokazao prstom. Pogledao sam i ugledao munju. Sijevala je i opet udarila, proizvevši veliki tresak. Ali, udarac je bio malo blaži od prethodnog. To je bio četvrti prasak koji je naišao poput običnog groma … Sad se sjećam da se čuo joi jedan prasak, peti, ali je bio slab i nešto udaljen …
Kasnije su istraživači zapazlli da što su se više približavali epicentru, to su pronalazili više stabala srušenih udarom munje. U epicentru ima mjesta na kojima je 80% stabala pretrpjelo udar munje. Ovo potvrđuju i otkrića znanstvenika iz Novosibirska koji su dokazali da je prvobitno čupanje stabala iz tla prouzročio radijalni udar. Oni su zaključili da je došlo do eksplozije tijela čije linéame dimenzije nisu iznosile više od nekoliko desetaka metara, mada su eksplozije do kojih je nakon toga došlo zamaglile sliku prvobitnog radijalnog udara. Strudnjaci su procijenili da su se električna pražnjenja širila zrakom između dvije i 15 minuta, stvarajuii zvučni dojam kao da se radi o artiljerijskoj vatri, dok se čitavo to vrijeme njihov izvor nalazio iznad epicentra i nije se micao ogromnom brzinom. Drugim riječima, tijelo je stiglo, zaustavilo se i izvršilo puno različitih učinaka na tlo ispod sebe, na primjer, radijacijom, privremenim iskrivljenjima, mutacijama …
Glavnina tunguskog meteora uništena je iznad Kulika, ali jedan komad je ‘pobjegao’ preletjevši prije pada na zemlju još 120 kilometara. Sustavno uništenje svega što je pripadalo meteoru moglo bi ukazivati ​​da je on u sebi nosio neku vrstu bakterije ili virusa koji je bio opasan za život na zemlji. Zato se jedan od terminatora zabio u tlo i na njemu dokračio ostatke tunguskog meteora, uzrokujući snažan potres. Rezultat je ogromni krater na mesfu konačnog pada meteora – rupa promjera 200 i duboka 20 metara, koja je kasnije nazvana ‘Voronov krater’. Vakulin, šef poštanskog ureda Nizhnem-Ilimsk, u pismu od 28. srpnja, 1908. piše: U utorak, 17. lipnja, oko 8.00 sati ujutro, prema izjavama velikog broja lokalnih stanovnika, prvo je na sjeverozapadu opažena vatrena kugla kako se od istoka prema zapadu pod kutom spušta prema horizonfu, a koja se, kad se približila tlu pretvorila u stup vatre i istog trena nestala. Nakon njezina nestanka, mogao se vidjeti oblak dima kako se iz tog smjera izdiže od tla. Nakon nekoliko minuta u zraku se začula glasna buka s udaljenim tupim zvukovima poput udara groma. Nakon ovih prasaka uslijedilo je osam glasnih prasaka, poput artiljerijske paljbe. Uz posljednji prasak, koji je bio osobito snažan uzrokujući potresanje tla i kuća, javilo se i zviždanje … Neki svjedoci su izjavili da su ljudi od praska popadali na tlo. Puno njih je palo u nesvijest i nije danima dolazilo k sebi. Udar je oborio konje na koljena, ali oni nisu poskočili natrag, što ukazuje da su bili strašno prestrašeni. Na nekim mjestima pojavile su se pukotine u zemlji. Još jedan argument u prilog pretpostavke da je uništeni meteor nosio opasne mikroorganizme je činjenica da je nakon njegova uništenja ‘Konstrukcija’ skenirala zemljinu površinu u potrazi za ostacima meteora. Zapanjeni očevici izvijestili su kako su sve do 30. lipnja viđali terminatore kako prelijeću iznad mjesta pada! Ove kugle terminatore – ili ‘sekundarne meteore’, kako su ih interpretirali istražači – vidjelo je oko polovice svih svjedoka.