Neki ljudi se u životu drže maksime “sve ili ništa”, ne priznajući prostor između ta dva ekstrema. Također, za njih je nešto crno ili bijelo, nema sive. Da li je taj način razmišljanja dobar?

Sa mnom ili protiv mene, prijatelj ili neprijatelj, crno ili bijelo … Naše emocije i um koriste nekada najprostije kategorije objasniti kompleksnost bića i svijeta. Djeluje paradoksalno kategorizirati realnost na samo dva polariteta, kada smo ujedno svjesni složenosti svijeta i ljudi.

Ukoliko zavirimo dublje, vidjet ćemo da je podjela na crno-bijeli svijet vrsta nezdrave obrane od životnih izazova i nedaća. Ona nas sprečava da vidimo realnost kakva ona zaista jeste i tako pred njom zatvaramo oči.

Cijena korištenja ovakvih mehanizama plaća se mentalnim zdravljem. Naplata nije kod svakoga ista i zavisi od toga koliko smo ovom mehanizmu skloni. Ono što svakako trpi je naš kapacitet za ljubav i rad. Dakle, ako je nekome svijet crn ili bijel tako su mu i emocije isključive, pozitivne ili negativne. To može dovesti do impulzivnosti, kaotične smjene emocija, anksioznosti i drugih emotivnih neusklađenosti.

Ono što je time ugroženo nije samo slika o sebi već i odnosi s drugima. Javlja se sklonost ka omalovažavanju drugih ljudi i sebe. Sa obzirom da emocije direktno ovise od zadovoljenja potreba, odnosi su nestabilni i kreću se od idealizacije do razočarenja, i tako u krug. Idealizacija je rezervirana za početak odnosa, tada je sve savršeno sve do trenutka kada isplivaju mane i izazovi, i tada kreće razočarenje i obezvređivanje partnera.

Sama osoba često ostane u čudu sa stavom “kako je mogao tako da se promijeni odjednom”, ne uviđajući često osobni doprinos u tome. Svaki pokušaj druge strane da “urazumi” osobu tada nailazi na zid i argumenti do njih teško dopiru. Vide nas kao nekoga tko je “na strani neprijatelja”, koji pokušava uvjeriti osobu “da je luda”.

Za takve ljude kažemo da su nedokazani, te nisu prijemčivi za nalaženje novih perspektiva glede života. Tada je pred drugom stranom izazov, da unatoč problemima pokaže razumijevanje i empatičnost, izgraditi povjerenje, a tek nakon toga pokuša pomoći u nijansiranju stvarnosti.

Vidimo da s osobom, koja nema razvijeno cjelovito viđenje sebe, svijeta i drugih, teško uspostavlja zadovoljavajući odnos, partnerski, prijateljski ili roditelj-dijete odnos. Ovakvi odnosi ne samo da nisu zadovoljavajući, već ne ostavljaju prostor za rast i razvoj.

Što gubimo ako razmišljamo u isključivim kategorijama? Da li nas takvo razmišljanje neminovno vodi u nezadovoljstvo?

Osobe kod kojih dominira stav “sve ili ništa” teško se suočavaju s frustracijama u životu. Žive dominantno u crno-bijelom svijetu “anđela i đavola”. S takvim gledištem nemoguće je za njih prihvatiti stvarnost takva kakva uistinu jest.

Stav “sve ili ništa” dijeli realnost na dva dijela. Prva realnost je idealna i ona kao takva ne frustrira. Riječ je o stvarnosti kakva – “mora biti”, a ne kakva zaista jest. Druga stvarnost je i druga krajnost – “crni vrag” koji ne može podnijeti. Ona “ne bi smjela postojati” i često se poriče.

Da bismo mogli prihvatiti život takav kakav jest, ne bismo ga smjeli dijelimo na crno-bijelo. Trebamo ga vidimo cjelovito sa svim njegovim nijansama. Isto vrijedi i za druge ljude. Da bismo podnijeli frustracije koje nam izazivaju drugi ljudi, moramo i te druge ljude vidjeti cjelovito. Ukoliko ih ne vidimo cjelovito, zapravo ih ne doživljavamo kao osobe.

Oni su u tom slučaju objekti čije frustriranje nikako ne možemo tolerirati. Ako se neka potreba idealno ne zadovolji, taj netko postane užasan, a to nije realnost. Nismo u mogućnosti prihvatiti da ljudi koji su nam važni imaju i loše osobine, i onda naglo prekidamo odnose pod parolom “sve ili ništa”.

Koliko kategoričnim mišljenjem dobivamo lažni osjećaj sigurnosti?

Sve odluke i odabiri u životu zahtjevaju od nas vaganje – prihvaćanje pozitivnih i negativnih aspekata. Iako je u prvi mah teško, zahtijeva od nas da analiziramo, a ne kategoriziraju. Kada kategoriziraju, djeluje nam da jednostavno donosimo odluke o tome što je dobro, a što loše. Situaciono nas to u prvom mahu oslobađa odgovornosti za mnoge odluke i smanjuje frustraciju. No, dugoročno takav način je svakako neisplativ. Život postavlja pred nas izazove koje, ukoliko zaobiđemo, plaćamo na drugi način, svojim mentalnim zdravljem.

Ukoliko gledamo samo jedan polaritet sebe, osjećamo se loše, depresivno, vidimo sebe kao najgore, a druge kao pametnije, sretnije i uspješnije. A ukoliko gledamo samo pozitivno, nećemo uvidjeti svoje mane, pa se tako nećemo ni usavršavati.

U crno-bijelom svijetu vila i vještica čovjek se osjeća nestabilno. Kada idealizira, osjeća se idealno zadovoljeno, a kada se okrene druga strane medalje, osjeti se životno ugroženo. Za zdravi emotivni život ne treba nam ekstremna sreća, već balansirane emocije.

Kategorično mišljenje je ograničavajuće, ali nam daje lažni osjećaj sigurnosti i kontrole nad nesigurnim životom. Kategorije nas samo zavaraju da nam je život jasan, da smo prokljuvili važna pitanja i da ne moramo se više mučimo. Osjećaj zadovoljstva je tu, ali samo privremeno.

Koji tipovi ljudi su skloni razmišljati u kategorijama? Da li oni koji očekuju mnogo od sebe i drugih (nefleksibilni)?

Nedokazani, plahoviti, negativisti … Crno-bijelo mišljenje ograničava našu perspektivu. Kada razmišljamo u kategorijama, propuštamo mnoge alternative načine da vidimo svijet, a tada smo i manje sposobni za prilagodbu i kompromise. Često nam djeluje da za mnoge situacije nema rješenja koje je prihvatljivo, a što nas može voditi ka razočaranjima, depresivnim razmišljanjima i takvim emocijama. Tada zaboravljamo da, iako život nije idealan, možemo biti sretni i zadovoljniji.

Ovakvo mišljenje dolazi za pretpostavkom da uvijek znamo točno gdje “povlačimo liniju” u tome – što je dobro, a što ne. Ali istina je da ne znamo. Život nam pokazuje da je ponekad potrebno micati te jake linije između dobrog i lošeg. Bez ove vrste otvorenosti ostajemo zarobljeni unutar vlastitih jakih kategorija.

Jedna od posljedica simptoma anksioznosti leži u takozvanom “crno-bijelom mišljenju”. Potpuno dobro ili loše, nema između. S takvim načinom mišljenja, ukoliko napravimo i jednu grešku smatramo sebe potpuno bezvrijednim. Ukoliko netko drugi učini grešku, odmah ga udaljavamo iz života. Nefleksibilno, rigidno mišljenje i nedokazani ljudi, epiteti su koje najčešće koristimo.

Dijeljenje svijeta na crno-bijele kategorije nose sa sobom velika i nerealna očekivanja od sebe i drugih. To su partneri sa “kojima nikada ne znate na čemu ste”. Kao da “moraju mrze da bi mogli da vole”. Tako su i njihovi partneri često napeti i nesigurni u njihove osjećaje, pa čujemo njihova jadanja poput “Ume da poludi zbog sitnice”; “Kao da sve zaboravi i odlijepi naglo”; “Sve je nekako crno-bijelo, anđeo u jednom, vrag u drugom trenutku”.

Djeca ovakvih roditelja opisala su iskustvo s njima “Umije biti divna, pa onda loša i bijesna”; “Nikad ne znam kako će reagirati”; “Stalno sam u strahu da ne pogriješim, kao da ne ovisi o meni”. Ponekad posljedice crno-bijelog gledanja na stvari nisu toliko drastične i vremenski česte. Možemo primijetiti da osoba pored nas ima posebnu toleranciju na određene teme i ljude, a na druge nikako.

Također, iako ne koristimo često ovaj način razmišljanja, možemo ga primijetiti u stresnim situacijama. Primjerice, ukoliko prekinemo odnos s nekim bliskim, možemo pomisliti kako nikada više nećemo naći pravu osobu za sebe. Ukoliko doživimo neuspjeh, možemo imati dojam da nikada nećemo povratiti staru slavu i uspjeh. U tim situacijama Počepa sliku stvarnosti i gubimo iz vida da smo sposobni i vrijedni.

Pitanje je koliko smo često skloni ovim “dramatičnim” mislima. Umemo li ih uvidimo i prevaziđemo?

Kako promijenimo kategorično viđenje stvarnosti?

Sposobnost realističnog doživljaja i prihvaćanja sebe i drugih od velike je važnosti za naše mentalno zdravlje, te uspjeh u ljubavi i radu. Trebamo biti svjesni dobre i loše strane onoga što volimo i želimo. Nitko, pa ni mi sami, ne možemo uvijek zadovoljiti sve naše potrebe. Sve u sebi nosi dobro i loše. Zadovoljavaju i frustriraju, i djeca, i prijatelji, i obitelj, i partnerski odnosi. Kao što je i Aristotel govorio “Mjera je suština stvari, a mi imamo zadatak da u svemu i svakome uvidimo mjeru i sredinu”.

Terapijske sesije služe tome da se uspostavi što realističniji pogled na sebe i druge, a zatim i nađe najadekvatnije rješenja za probleme. One, dakle, nose važan zadatak uspostavljanja cjelovite slike, a to se postiže razumijevanjem emocija i testiranja koji ih prate.

Realnost dakle nije ono što želimo da ona bude, ona je to što jest, i crna i bijela. Na nama je ili da je prihvatimo ili da živimo u laži. Ukoliko se odlučimo za drugu opciju, život će nam naplatiti brojnim simptomima.

Ukoliko želite testirati sebe i porazmislite u kojoj mjeri vi koristite “sve ili ništa” mišljenje, možete početi od analize riječi koje koristite. Kada razmišljamo principom bez balansa tada našim rječnikom dominiraju riječi poput – uvijek, nikad, savršeno, nemoguće, užasno, strašno, katastrofa, i drugo.

Komunikacijski stil je obojen kategorijama baš kao što su to i emocije koje ih prate. Što smo manje rigidni po pitanju emocija, to su manje rigidne i naši mišljenje i riječi, i naravno obrnuto. Na kraju, s ovakvim razmišljanjem ne možemo se razvijati kao osobe, ne možemo učiti i mijenjati se, već ostajemo zarobljeni u svojim navikama i obrascima.

Oslobađanje od kategoričnog viđenja stvarnosti, iako je nekada težak put, vodi ka sretnijem životu. Tada više nismo robovi onoga što “treba” i “mora” biti. Tada prihvaćamo “možda” i “što ako”, kao i to da percepcije isključivo dobrog i lošeg postoje samo u našem umu. Tada prestajemo projektiramo osjećaje na druge osobe, ne vidimo ih kao prijetnje, već kao potencijal za kvalitetan odnos.