Povučenost, socijalni problemi, anksioznost, depresija, problemi u mišljenju i koncentraciji kao i agresivnost su svakako česti i promatrani odvojeno ni jedan od ovih problema ne izazivaju čuđenje.

No, zajedno promatrani ovi problemi ukazuju na nedostatke u emocionalnom ponašanju.

Ovakvi emocionalni nedostaci izgleda da su cijena života današnjice, ali rad na svojoj emocionalnoj pismenosti i razvitku svojih sposobnosti pomaže uklanjanju ovih nedostataka.

Što su emocije?

Emocije su neodvojive od čovjeka koje ih osjeća, u istoj onoj mjeri u kojoj je taj čovjek neodvojiv od životne situacije u kojoj doživljava određeni osjećaj.

Za nas je emocija uvijek reakcija na nekakav događaj. Kako čovjek može reagirati na događaje u svijetu na različite načine, pojam “emocija” za nas uvijek ima značenje jedne kvalitativne osobne reakcije bića na životnu situaciju.

Ljudi koji emocionalno reagiraju na određeni događaj ili situaciju ne samo da uspostavlja neposredan odnos prema tom događaju, nego, istovremeno, uspostavljaju odnos prema svojoj reakciji na taj događaj. U emocionalnoj reakciji se sliva doživljaj određenog događaja s percepcijom vlastite reakcije na taj događaj. Zbog toga se taj događaj ne samo primjećuje, nego se i osjeća.

& Nbsp;

Nakon što smo emocije locirali u interakciji čovjeka i svijeta, jasno je da se emocije ne mogu objasniti samo ovom interakcijom, a da se ne objasni čitav kompleksni mehanizam koji omogućuje emociju. Riječ je o nizu mentalnih operacija koje prethode nastanku osjećaja, kao i onim operacijama koje su pokrenute samim osjećajem.

Drugo uvjerenje je da ljudi uvijek teže uspostaviti sklad između vanjskog i svog unutarnjeg svijeta. Osjećaji se uvijek javljaju u situaciji u kojoj osoba procjenjuje da je došlo do značajne promjene u odnosu između njega i svijeta.

Emocija je rezultat ove promjene, ali je istovremeno i težnja da se uspostavi novi sklad između bića i svijeta.

Dakle, mi vidimo emocije kao pojave čija je funkcija po svojoj suštini uvijek adaptivna. Polazeći od toga da je svrha pojavljivanja neke emocije u težnji da se obnovi poremećeni odnos između čovjeka i svijeta, došli smo do zaključka koji je potpuno suprotan dominantnom uvjerenju da su osjećaji iracionalni i kaotični, a to je da su emocije uvijek logične.

Logiku emocije ne treba tražiti u opće prihvaćenom “zdravom razumu” koji vrijedi za većinu ljudi u nekoj kulturi, već u onim kriterijima na temelju kojih osoba sama procjenjuje situaciju u kojoj doživljava određeni osjećaj.

Možemo podvući crtu između tijela i psihe – što su refleksi za tijelo, to su emocije za psihu.

Jedan od načina razumijevanja emocija

Ako emocija ljutnja obično se njom poručuje da se promijeni ponašanje, a očekivana reakcija je osjećaj krivnje i ispriku.

Emocija straha poručuje da je u pitanju ugrožavanje koje je jače od osobe, a očekivana reakcija je zaštita.

& Nbsp;

Zadovoljstvo poručuje da je neka želja ispunjena i očekivana reakcija je, također, zadovoljstvo.

Osjećaj prezira poručuje – Ti ne vrijediš dovoljno, u želji da izazove poniznost.

Mržnja poručuje – Ti si zao, jer ti mene mrziš, u želji da izazove strah.

Zavist – Ti misliš da si bolji od mene! Potvrda subjektove vrijednosti

Zabrinutost – Ja sam odgovoran! Pomoć i podjela odgovornosti je očekivana reakcija.

Dosada – Mene zanimaju druge stvari! Promjena aktivnosti je očekivana reakcija.

Ravnodušnost – Meni je to nevažno! Prekid odnosa.

Stid – Znam da vi mislite da ja nisam OK, vrijednosti je očekivana reakcija.

Krivnja – poručuje – Ja sam dobar i osuđujem svoje loše ponašanje, očekivana reakcija je oproštaj.

Ljubav – poručuje: Ti si vrijedno ljudsko biće i ja te želim u svom intimnom svijetu, očekivana reakcija uzvraćanje ljubavi.

& Nbsp;

Ljubomora – poručuje: Bojim se da ćeš otići s drugim, očekivana reakcija je potvrda ljubavi

Mogu li ljudi biti neemocionalni?

Neki ljudi izvana izgledaju mirni ili ravnodušni u situacijama u kojima su drugi očito emocionalno napeti. Jesu li ovi prvi bez osjećaja? Mogu li ljudi biti neemocionalni?

Neki ljudi imaju ozbiljne poteškoće u izražavanju svojih emocija i razumijevanju tuđih emocija.

Krajnost ovakvog stanja je aleksitimija (što dolazi od grčkog naziva za “nedostatak emocije”). Ljudi koji pate od aleksitimije rijetko plaču i drugi ih često doživljavaju nezanimljivo i hladnima. Vlastiti osjećaji su im neugodni i nisu u stanju razlikovati svoje različite emocije. Često nemaju uopće pojma, niti shvaćaju, kako se ljudi oko njih osjećaju.

Znači li to da nemogućnost izražavanja i čitanja tuđih emocija znači da ljudi koji pate od aleksitimije imaju loš radni učinak? Ne, ali, ljudi kojima nedostaje emocija trebaju biti na poslovima koji zahtijevaju malo emocionalnog rada.

Ovi ljudi se ne uklapaju dobro s položajima prodavača ili menadžera, ali mogu imati visok radni učinak, primjerice, pišući programski kod ili radeći bilo što što je ograničeno isključivo na računalnu komunikaciju.

Spol i emocije

Pretpostavlja se da su žene vise “u dodiru” sa svojim osjećajima nego muškarci – da reagiraju emotivno i da bolje tumače tuđe emocije. Postoji li ikakve istine u ovim pretpostavkama?

Dokazi zaista potvrđuju razlike između muškaraca i žena kad govorimo o emocionalnim reakcijama i sposobnosti čitanja drugih. U usporedbi spolova, žene pokazuju veće emocionalno izražavanje od muškaraca, jače doživljavaju emocije i češće iskazuju i pozitivne i negativne emocije, osim bijesa. U suprotnosti s muškarcima, žene, također, kažu da im je lakše izražavati emocije nego muškarcima.

Žene bolje čitaju neverbalne i paralingvističke znakove nego muškarci.

Što objašnjava ove razlike? Predložena su tri moguća odgovora. Jedno objašnjenje su različiti načini kako su se muškarci i žene socijalizovao. Muškarci su učeni da budu čvrsti i hrabri, a pokazivanje emocija je nedosljedno s ovom slikom.

S druge strane, žene su učene da se ponašaju kao brižne i saosjećajnije. Ovo može biti odgovorna za percepciju da su žene toplije i prijateljski naklonjenije od muškaraca. Primjerice, očekuje se da žene više izražavaju pozitivne emocije na poslu (pokazane osmehivanje) nego muškarci, a to i čine.

Drugo objašnjenje je da žene možda imaju urođenije sposobnosti čitanja tuđih i iskazivanja svojih emocija nego muškarci. Treće, žene možda imaju veću potrebu za društvenom prihvaćenošću i, stoga, veću sklonost pokazivanja pozitivnih emocija kao što je sreća.

asertivne tehnike

Termini “asertivnost” i “asertivno ponašanje” postaju na našim prostorima dio svakodnevnog jezika. Riječi su anglosaksonskog porijekla (eng. Assertive i assertive behaviour) u značenjima pouzdanog, odgovornog i samopotvrdnog ponašanja ličnosti kada su ugrožena njezina legalna prava.

Asertivnost je sposobnost da se iskreno izraze mišljenjae, osjećaje, stavovi i prava, bez anksioznosti, na način koji neće ugroziti tuđa prava.

Asertivno ponašanje se nalazi na pola puta između agresivnog ponašanja i bježanja iz specifične situacije. Međutim, nije lako biti asertivan. Čovjek najmanju dozu asertivnog ponašanja iskazuje baš u situacijama kada je takvo ponašanje neophodno. Paradoksalno.

Mnogi smatraju da je bolje biti asertivan u nekim situacijama, nego u drugim. Ovo ima smisla. Puno je lakše biti staložen u prisustvu stranaca, nego u prisustvu nekoga koga volimo i tko se može naljutiti, ako iskreno ispoljimo osjećaje. Ali, što nam je važniji odnos s nekom osobom – toliko je bitnije biti asertivan.

Asertivno ponašanje doprinosi da se poveća poštovanje drugih prema nama. Drugi nas opažaju kao osobe koje poštuju sebe, koje su vrijedne pažnje, koje su privlačnije.

Odakle potječe neasertivne ponašanje?

Mnogi od nas smatraju da je potrebno uvijek zadovoljiti i / ili popuštati drugima, da nije lijepo razmišljati o svojim potrebama iznad potreba drugih, ili da ne treba ‘talasati’ – da ako netko kaže ili uradi nešto što se nama ne sviđa, treba samo prešutjeti i držati se podalje od te osobe u budućnosti.

Ako imate problema da kažete “ne” čak i kada zaista treba reći “ne”, ako osjećate da ljudi ” ‘gaze preko vas”, ako imate problema držati svoj bijes pod kontrolom, i slično, od velike pomoći će biti ako naučite nešto o asertivnoj komunikaciji. U tom slučaju, asertivne tehnike (J. Zdravković, 2004.) vam mogu znatno olakšati život.

Tehnika otvaranja (eng. Self disclosure)

Ako su sugovornici dvije bliske i ravnopravne osobe, koristeći tehniku ​​otvaranja oni slobodno, bez straha od posljedica, izražavaju kako pozitivna tako i negativna osjećanja, u odnosu na doživljavanje neke problematične situacije.

Na taj način osoba uči da slobodno govori o vlastitim željama, strahovima, slabostima, vrlinama, maštanjima i priželjkivanjima, bez straha da će je sugovornik loše procijeniti.

Izrazi koje koristimo pri uporabi ove tehnike su: “Čini me nervoznim / om)”, “povređuju me”, “Ne sviđa mi se”, “Uznemirava me”, “Plaši me” …

Da bi primjena tehnike bila učinkovitija, korisno je posužiti se sljedećom dijaloškom shemom:

– Otvaranje ( “Osjećam se …”).

– Razlozi koji objašnjavaju takvo osjećanje.

– Točno izražavanje vlastitih htijenja i želja u odnosu na sugovornika i problematičnu situaciju.

– smisaono, realističan i ostvariv prijedlog za razrješenje situacije.

– Zahtjev sugovorniku da se iskreno izjasni o prijedlogu.

Muž: Jesi li spremna? Krećemo.

Žena: Još nisam.

Muž: Požuri onda! Neću te čekam. Idem upalim kola …

Žena: Čini me nervoznom kada me tako požurivati.

Muž: A koliko se tek ja unervozim čekajući te, ovako ‘spreman za pokret’ …

Žena: Da, ali … voljela bih da poštuješ vrijeme dogovoreno za izlazak, kao što smo se dogovorili.

Ova tehnika je pogodna za razrješavanje sukoba između supružnika, ljubavnih partnera i prijatelja.

Tehnika zamagljivanja (eng. Fogging)

Osoba uči da prihvati dio istine u manipulativnoj kritici upućenoj na njen račun, ali da u pogledu procjene situacije ostane vlastiti sudac.

Rečenica unutar tehnike zamagljivanjem se sastoji od dva dijela. Prvi dio rečenice je “diplomatskog karaktera”, jer se sugovorniku priznaje pravo da ima pravo na vlastitu istinu. U drugom dijelu rečeničnog dijaloga, međutim, osoba realno brani svoje legalno pravo.

Majka: Suknja ti je užasno kratka, zar ne misliš da bi trebalo nositi duže suknje? One su sada u modi.

Kći: U pravu si. Duže suknje su u modi. Ali se uz ovu bluzu najviše slaže baš ova suknja.

Tehnika vraćanja lopte (eng. Negative upit)

Primjenom tehnike vraćanja lopte osoba se uči da se uspješno nosi s manipulativnom kritikom.

Umjesto automatiziranih reakcija (protunapad ili bijeg), koje se javljaju u najvećem broju slučajeva, osoba treba upitnim rečenicama prinudi kritičara da jasno i precizno otkrije što je zapravo pravi predmet njegove kritike.

Suočavanjem argumenata s kritičarem, osoba, s jedne strane, ublažava svoj iracionalni strah od kritike i, s druge strane, prekida kritičke primjedbe druge strane u sukobu, jer je ova prinuđena da se konkretno izjasni u čemu se kritika sastoji.

Radnik: Plaća za prethodni mjesec mi je smanjena, da li mogu dobiti objašnjenje?

Šef: Nisi dobro obavio svoj posao.

Radnik: Da li biste bili ljubazni da mi kažete konkretnije o propustima?

Šef: Uf, pa odakle da počnem …

Radnik: Evo čekam ….

Šef: Bilo je tu puno stvari …

Radnik: Da li biste bili ljubazni da mi kažete nešto konkretnije?

Tehnika tajm auta (eng. Time out)

Ova tehnika je pogodna u rukovanju problemima koji se često javljaju između roditelja i male djece. Analogno sa tajm autom u košarci, osoba u nekom dijaloškom sukobu privremeno “prekida igru”, bez upuštanja u raspravu.

Princip “nema igre” odnosi se samo na dijalog u kome se otkriva da sugovornik ispoIjava nerealne zahtjeve. Inače, “ima igre” u svim drugim situacijama u kojima dijalog teče normalno.

Dijete: Idem van da se igram.

Majka: Ne slažem se s tom idejom da izađes, jer si prehlađen.

Dijete: Ali, hoću van, mamice …

Majka: Ne dolazi u obzir.

Dijete: A Marko i Nikola su vani … i igraju se …

Majka: Izaći ćeš kada ti bude boIje.

Dijete: Hoću sada! Samo malo …

Majka: Rekla sam ne.

Dijete: Hoću da se igram ispred zgrade! Hoću van … (ponavlja kroz plač)

Majka: (nastavlja kuhati ručak, bez upuštanja u daljnju raspravu)

Tehnika priznavanja pogreške (eng. Negative assertion)

Kod tehnike priznavanja pogreške osoba se suočava sa strahom od odbacivanja i nesavršenosti. Priznavanje pogreške u ravnopravnim i emocionalnim odnosima može biti znak zrelosti ličnosti, ali ishitreno prihvaćanje krivnje u nekim profesionalnim relacijama nije mudra odluka. Postoje situacije u kojima netko treći treba donijeti odluku o krivnji.

Žena: Jesi li ti normalan? Gdje si do sada? Skroz sam se prepala. Trebalo je da dođes kući prije pet sati.

Muž: Žao mi je što si se uplašila. Trebalo je da ti javim da sam otišao s kolegama na ručak. I još smo se toliko zapričali da sam potpuno zaboravio na vrijeme. Trudit ću se da se tako nešto ne ponovi.

Tehnika kompromisa (eng. Workable compromise)

U slučajevima kada se stavovi osoba u dijalogu razlikuju, konflikt, kako u emocionalnim, tako iu poluprofesionalnim i profesionalnim odnosima, moguće je, ponekad, riješiti jedino kompromisom.

Službenik: Neka pozadina bude plava.

Službenik2: Ma, ne … ja bih radije crvenu.

Službenik: Kakva crvena! Bit će grozno … ipak je plava pravi izbor.

Službenik2: Efektnije će biti da stavimo crvenu. Plava je totalni promašaj.

Službenik: A da mi izaberemo neku ‘treću’ boju?

Službenik2: Pa, … hajde. ‘Zlatna sredina’ …

Nevolja nastaje u onim situacijama kada kompromis iz objektivnih razloga nije moguće postići ili kada je kompromisno rješenje štetno po osobu. Postoje, dakle, stvari oko kojih nije moguće praviti kompromis.

Tehnika pokvarene ploče (eng. Broken record)

U obrani svojih prava osoba treba uporno, dosljedno, bez objašnjenja i produbljivanja problema zahtijevati da joj druga osoba omogući ostvarenje tog prava.

Službenica: Ne, ne mogu ići na ručak s Vama.

Kolega: O … Molim Vas, pođite samnom na ručak, neće trajati dugo …

Službenica: Žao mi je, danas imam obveze.

Kolega: O … Molim Vas, hajdete, ja Vas vodim …

Službenica: Žao mi je, danas imam obveze …

Uporan, dosljedan i monoton zahtjev sugovornika dovodi do ludila. Zato se preporuča uzdržavanje od upotrebe ove tehnike u emocionalno ravnopravnim odnosima. Njezina primjena može kod partnera ili partnerice izazvati bijes i mučninu.

Korištenje tehnike pokvarene ploče nije preporučljivo iu slučajevima kada na “pokvarenu ploču” osobe koja brani neko svoje pravo sugovornik reagira emitiranjem vlastite “pokvarene ploče”.

Tehnika ponovljenog asertivnog odgovora (eng. Repeated assertion)

Tehnikom ponavljanja asertivnog odgovora osoba teži da uvaži činjenice koje ističe sugovornik, ali uporno brani vlastito pravo. Prilikom korištenja ove tehnike dopušta se osobi da, ako je to potrebno, u kratkim crtama opiše svoju poziciju u vezi s osnovnim problemom.

Tehnika se bez posljedica može primjenjivati ​​u sukobu ravnopravnih, emocionalno vezanih osoba. Osobu koja je primjenjuje u cilju obrane ugroženih prava sugovornik ne mora doživljavati kao agresivnu, nametljivu i dosadnu.

Djevojka: Dragi, hajdemo večeras u kino.

Mladić: Žao mi je, rado bih išao, ali ne mogu. Dogovorio sam se s Mirkom da gledamo večeras nogomet.

Djevojka: Pih … Nema dosadnije stvari na svijetu. Tebi je nogomet važniji od mene?

Mladić: Znaš da si mi važnija i da te volim, ali, isto tako, znaš da uživam u nogometu.

Djevojka: Dobro, i što ako propustiš jednu utakmicu? Sve su iste … oni nogometaši samo jure za loptom. A meni se tako izlazi … i ide mi se u kino.

Mladić: Potpuno razumijem da ti ne volis nogomet, ali ja ne mogu otkazati dogovor s Mirkom.

Tehnika paradoksalnog odgovora (eng. Paradoxical statements)

Neki autori oprezno preporučuju da osoba na agresivne primjedbe, zluradosti i opaske sugovornika, koristi paradoksalni odgovor u želji da se nekorektnost u komunikaciji vrati agresoru poput bumeranga.

Međutim, reakcije tog tipa na agresiju sugovornika, na tankoj su granici između asertivnog i agresivnog ponašanja. Korištenje ove tehnike zahtijeva od osobe koja je izložena verbalnoj agresiji suptilnost u jezičnom izražavanju i fino prepoznavanje nijansi u komunikaciji.

Momak: Jesi li mogla obući kraću suknju.

Djevojka: Nisam, na pranju je.

Kao što smo vidjeli u primjerima, izbor tehnike diktira situacija, a ovisno o prirodi odnosa osoba koje komuniciraju i prirode problema. Jako je bitno da, pored verbalnog, obratimo pažnju i na neverbalno ponašanje.

Suočite se sa sugovornikom ‘lice u lice’; stojite ili sjedite uspravno, zadržite otvoren i opušten stav. Budite ljubazni, ali s ozbiljnim izrazom lica. Vaš glas treba biti smiren i blag, nikako plačljiv ili oštar. I na tom polju treba biti asertivan.

Treba da komuniciramo, i to asertivno – izraziti svoje ideje, želje, potrebe. Ne treba čekati da drugi pročitaju naše misli. To se neće dogoditi.

Udruženo korištenje tehnika asertivnog ponašanja, njihovo kombiniranje daje bolji rezultat nego korištenje samo jedne od tehnika, izolirano od ostalih.

Svatko se može razljutiti, to je lako.Ali, naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga I na pravi način to nije lako. (Aristotel)

U Aristotelovim proučavanjima vrline, karaktera, valjanog života, izazov se nalazi u usklađivanju emocionalnog života s intelektualnim.

Naše strasti, ako su valjano ispoljene, posjeduju mudrost, one upravljaju mišljenjem, našim vrijednostima, našim opstankom. Ali one lako mogu se izitopere i to se često događa.

Problem nije u emocionalnosti već u ispravnosti emocije i njenog ispoljavanja. Pitanje je kako možemo inteligenciju da približimo emocijama, pristojnosti na našim ulicama i brizi za naš zajednički život.