Koncepcija o dobima koja su se završavala u vidu nasilnih promjena u prirodi, rasprostranjena je u čitavom svijetu. Ovo shvaćanje razlikuje se od naroda do naroda i od tradicije do tradicije, a razlika počiva na broju katastrofa koje je svaki narod zadržao u svom sjećanju, ili na načinu završetka određenog doba.

Veliki teolog biskup Usher izračunao je da je bog kreirao nebo i zemlju 4.004 godine prije naše ere, u devet sati ujutro. Poplava koja je odnijela se izuzev Noja, njegove familije i njihovih životinja, prema Ašeru, zbila se 2348. godine prije naše ere, poslije četrdeset dana i četrdeset noći kišnog razdoblja. U to vrijeme, prema Bibliji, Noa je bio star 600 godina. Uz božiji blagoslov, Noa i njegovih osam sinova, toliko su se brzo razmnožavali da su već sljedeće godine (2347. godine prije naše ere, prema Ašeru) mogli otpočnu izgradnju Babilonske kule, sa željom da dosegnu nebo.
U starim etrurski analima, prema Varu, zabilježena su sjećanja devet proteklih doba, Cenzorin, pisac iz trećeg stoljeća nove ere, koji se služio varova tekstovima, pisao je da su ljudi vjerovali da se razna čuda dešavaju da bi bogovi upozorili smrtnike na kraj svakog doba . Etruščani su bili upućeni u znanost o zvijezdama i pošto su pažljivo proučili sva čuda, svoja zapažanja zapisali su u knjige.
Slične su i grčke tradicije. Cenzorin je pisao: ‘Postoji period koji je Aristotel nazvao’ vrhovnom godinom ‘, na čijem kraju se Sunce, Mjesec i sve ostale planete vraćaju u svoj prvobitan položaj. Ova ‘vrhovna godina’ ima veliku zimu, koju su Grci nazvali kataklizmos, što znači poplava, i veliko ljeto, nazvano ekpirozis ili sagorijevanje svijeta. Svijet je, u stvari, naizmjenično bio podložan poplavama i sagorijevanju u svakoj od ovih epoha ‘.
Anaksimen i Anaksimander iz VI stoljeća prije Krista, kao i Diogen apolonski iz V stoljeća, smatrali su da uništenje svijeta prati novo nastojanje. Heraklit (od 540. do 475. prije Krista), vjerovao je da svijet nestaje u požaru svakih 10.800 godina, a Aristarh sa Samosa, u III stoljeću prije Krista, da je država u razdoblju od 2.484 godine podložna dvostrukom uništenju.
Putem izgaranja i poplave, Stoici su najčešće vjerovali u periodične požare koji su uništavali svijet da bi se on potom ponovno oblikovao. ‘Ovo je posljedica snaga vječno aktivne vatre koja postoji u stvarima, i koja tijekom drugih vremenskih ciklusa svih sagorijeva u sebi, da bi iz nje nastao ponovo rođen svijet’ – ovim riječima je židovski filozof Filon iskazao vjerovanje stoika, da se naš svijet nanovo stvara u periodičnim požarima. U ovakvoj katastrofi, Svijet doživljava svoje konačno uništenje sudarajući se s drugim svijetom, on se razlaže na atome iz kojih tijekom dugog procesa nataj nova država negdje u svemiru. ‘Demokrit i Epikur’ – objasnio je Fillon – postavili su tezu mnogih svjetova, čije su porijeklo pripisali uzajamnom utjecaju i preplitanju atoma, a njihovo uništenje protivudarcima i sudarima ovako nastalih tijela.
Dok se država na ovaj način približava svom krajnjem uništenju, ona prolazi kroz kozmičke katastrofe koje se ponavljaju i ponovo se formira zajedno sa svim oblicima života na njoj. Hesiod, jedan od prvih grčkih autora, pisao je o četiri različita doba i četiri generacije ljudi koje je uništio bijes bogova planeta. Treće doba bilo je brončano doba. Kada ga je Zeus uništio, nova generacija ljudi naselila je Zemlju i počela, pored bronce, da za svoje oružje i oruđe upotrebljava željezo. Junaci trojanskog rata spadaju u ovu četvrtu generaciju. Zatim je došlo do novog uništenja, a poslije njega nastupila je nova peta generacija ljudi koji su na blagorodnoj Zemlji.
U svom drugom dijelu, Hesiod je opisao kraj jednog od ovih doba – ‘Zemlja koja je davala život, sagorjela je u vatri … sva zemlja je ključala, kao i uzburkani ocean … činilo se kao da su se nebo i Zemlja spojili ‘. Analogne tradicije četiri uništena doba postoje i na obalama bengalskog mora kao i na tibetanskoj visoravni – sadašnje doba smatra se petim po redu.

Sveta indijska knjiga, Bagavata Purana, spominje četiri kataklizme, u kojima je u različitim epohama čovječanstvo gotovo sasvim uništeno. Ovo doba smatra se petim po redu. Doba Zemlje snazivaju se kalpas ili Jugaši. Svako doba uništeno je u katastrofalnim požarima, poplavama ili uraganima. Ezur, Vedama i Baga Vedama, svete indijske knjige, podržavaju shemu četiri doba, s jedinom razlikom u broju godina koje se pripisuju svakom od njih. U poglavlju ‘Svjetski ciklusi’ Vizudi-Maga kaže se da ‘postoje tri uništenja; uništenje vodom, vatrom ili vjetrom ‘ali postoji sedam doba razdvojenih jednom svjetskom katastrofom.
Pominjanje doba i katastrofa nalazi se iu Avesti (Zend-Avesta), svetom spisu mazdaizma, stare perzijske religije. ‘Bahman Jast’, jedna od knjiga iz Aveste, spominje sedam svjetskih doba ili tisućljeća. Zaratustra, prorok mazdaizma, govori o znacima, čudima i zbrkama do kojih je dolazilo na Zemlji na kraju svakog tisućljeća.
Kinezi uništena doba nazivaju kis i smatraju da je bilo deset Kisova od nastanka svijeta do Konfucija. U staroj kineskoj enciklopediji, Sing-Li-Ta-Ciuen-ču, razmatraju se potresi u prirodi. Zbog periodičnosti ovih potresa, vremenski raspon između dvije katastrofe naziva se ‘velikom godinom’. Kako tijekom godine tako i tijekom doba, kozmički mehanizam se uzburkava iu općem grču prirode more izlazi iz svog ležišta, planine iskaču iz tla, rijeke mijenjaju svoj tok, ljudska bića i stvari se uništavaju, a stari tragovi brišu.
Stari zapisi koji se odnose na Zemljina doba nestala u kozmičkim katastrofama, pronađeni su iu Americi među Inkama, Acteci i Majama. Veći dio zapisa s stijena u Yucatanu odnosi se na svjetske katastrofe. Najstariji od ovih odlomaka – katuns ili stjenoviti kalendar iz Jukatana – odnosi se najčešće na velike katastrofe koje su u ponovljenim intervalima potresale američki kontinent, a o kojima su svi narodi ovog kontinentasačuvali manje više jasno sjećanje. Zapisi iz Meksika i Indije, daju značajno mjesto svjetskim katastrofama koje su desetkovale čovječanstvo i promijenile izgled Zemlje. U kronikama meskičkog carstva se kaže: ‘Stari narodi su znali da je prije nastanka sadašnjeg neba i Zemlje čovjek već postojao a život se rađao i gasio četiri puta’
Zapisi o sukcesivnom nastajanju katastrofa nalaze se i na polinezijskom ostrvlju i na Havajima. Postojalo je devet doba, i svako doba imalo je drugačije nebo nad Zemljom. Islanđanisu također, vjerovali daje tijekom sukcesivnih doba uništeno devet svjetova, o čemu u EDAM postoje zapisi. Koncepcija rabina je da su prije nastanka naše Zemlje postojali svjetovi koji su u datom momentu uništeni – ‘On je stvorio nekoliko svjetova prije našeg, ali ih je sve uništio’. Ni ova zemlja nije na početku stvorena da bi zadovoljila Božji Plan. I ona je prošla kroz šest oblikovanja. Poslije svake od ovih katastrofa, stvarali su se novi uvjeti. Na četvrtoj Zemlji živjela je generacija Babilonske kule, a mi pripadamo sedmom dobu.
Svako doba ima svoj naziv. Stvoreno je sedam nebesa i sedam svjetova: najudaljeniji sedmi zvao se Erec, šesti Adamah, peti Arka, četvrti HaRaB, treći jabasa, drugi Tevel, a naša država se zvala HELEDI, i kao i ostale, ona je odd svojih prethodnica odvojena ambisom, kaosom i vodom. Velike katastrofe izmijenile su lice Zemlje. Neki svjetovi su nestali u poplavi, a druge je progutala vatra – pisao je Fillon.
Prema mišljenju rabina Rašija, staro predanje govori o periodičnim potresima neba – od kojih se jedno dogodilo u vrijeme potopa – a koji se ponavljaju u intervalima od 1.656 godina. U armenskim i arapskim predanjima, trajanje ovih doba obuhvaća različit broj godina. Činjenica koja se često ponavlja u starim predanjima je rađanje novog Sunca na nebu, na početku svakog doba. Riječ ‘Sunce’ zamjenjuje riječ ‘doba0’ u kosmogonijskij tradiciji mnogih naroda diljem svijeta.
Maje su svoje doba nazivale imenima svojih naizmjeničnih sunaca. Ona su se zvala; Sunce Vode, sunce Zemljotresa, sunce Uragana i sunce Vatre. Ova Sunca obilježavaju epohe kojima se pripisuju razne katastrofe kroz koje je svijet prošao. Ikstilksohitl (od 1568. do 1648.), indijanski đak, opisao je u svojim analima o kraljivima Teskuka, Zemljina doba s nazivima ‘Sunca’. Vodeno Sunce ili Sunce voda, bilo je prvo doba koje je završilo potopom u kome su gotovo sva stvorenja nastradala. Sunce Zemljotresa stradalo je u užasnom potresu, kada je država pukla na nekoliko mjesta a planine se srušile. Sunce Uragana nastradalo je u kozmičkom uraganu. Sunce Vatre bilo je doba svijeta koje je progutala vatra.
Narodi kulu i Meksika – piše Gomara, španjolski pisac iz XVI stoljeća – vjeruju na temelju svojih hijeroglifskih crteža da su prije Sunca koje ih sada obasjava, postojala još četiri sukcesivno ugašena. Ova četiri sunca odgovaraju dobima u kojima je naša vrsta uništena putem poplava, potresa, velikog požara i užarenih oluja. Svaki od ova četiri elementa sudjelovao je u svakoj od katastrofa. Poplava, uragan, potres i vatra dali su svoja imena katastrofama zbog nadmoćnosti jednog od elemenata na nebu. Simboli sukcesivnih sunaca naslikanisu na prekolumbovskim književnim dokumentima iz Meksika.
Pet sunaca koji su epohe – pisao je Gomara u svom dijelu o osvajanju Meksika.Analogija sa ovom Gomeranom rečenicom može se pronaći kod Lucija Ampelija, rimskog pisca koji je u svojoj knjizi Liber memorijalis pisao: ‘Bilo je pet sunaca’. Ovo je isto vjerovanje koje je i Gomara pronašao u Novom Svijetu. Meksički Anali o Kuauhtitlanu, pisani jezikom Navaho indijanaca (oko 1570.), a koji se temelje na starim izvorima, sadrže predanje o sedam Sunčevih epoha. Čikn – Tonatiu ili ‘Sedam Sunaca’ oznaka je za svjetske cikluse u kozmičkoj drami.
Budistička sveta knjiga Visudi – Maga, obuhvaća poglavlje o ‘ciklusima svijeta’ gdje kaže da postoje tri uništenja: uništenje vodom, uništenje vatrom i uništenej vjetrom i da se poslije potopa, pošto je prošao dug period od prestanka kiša, pojavilo drugo Sunce. U međuvremenu, svijet je bio obavijen tminom. ‘Kada se ovo drugo Sunce pojavi, nema razlike između dana i noći, ali neprestana vrućuna vlada svijetom. Kada se peto Sunce pojavilo, ocean se postupno usušio; kada se šesto Sunce pojavilo, cijeli svijet se ispuniodimom. Nakon novog dugog razdoblje, pojavilo se sedmo Sunce i čitav svijet je buknuo u plamenu ‘. Ova budistička knjiga također se odnosi i na mnogo stariju ‘Diskusiju o sedam Sunaca’.
Bramanci su epohe između svih uništena nazivali ‘velikim danima’, dok Sibilina knjige govore o dobima u kojima je svijet podlegao uništenju i obnavljanju. Sibil je OBAKU govorio: ‘Devet Sunaca je devet doba … sada je sedmo Sunce’. Sibil je predviđao još dva doba – doba Osmog i Devetog Sunca.
Urođenici Bornea, čak i danas tvrde da je nebo prvobitno bilo nisko i da je šest Sunaca uništeno, a da je sada svijet osvijetljen Sedmim Suncem. I spisi Maja spominju sedam solarnih doba, kao i budističke svete knjige i Sibil knjige. U svim navedenim izvorima ‘Sunca’ se objašnjavaju kao značajne posljedične epohe, od kojih je svaka nastala u velikom općem uništenju.
Možda je ideja za zamjenu ‘Sunca’ s ‘epohu’, kod naroda obje hemisfere počivala na izmijenjenom pogledu samog Sunce, i na njegovoj promijenjenoj putanji na nebu u svakom Zemljinom dobu?