Da bi povećali pouzdanost tehnike, znanstvenici su ponekad organizirali panel diskusija ‘gledac’, uz mogućnost glasovanja ne bi li se postigla suglasnost sudionika – procedura zastrašujuće nalik onoj koju je opisao Filip K.Dik u jednoj svojoj SF priči. Tijekom jednog testa, od svon i Pricea je zahtijevano da osmatraju udaljen objekt u Zapadnoj Virginiji, koji je CIA već držala pod prismotrom. Radeći zajedno, njih dvojica su uspješno ‘vidjeli’ unutrašnjost zgrade i važeće šifre kojih su obavještajci CIA već dočepali prisluškivanjem.
Iako intrigantan, ovakav uspjeh eksperimenta bio je još daleko od znanstvenog dokaza kojim bi se potvrdilo postojanje fenomena gledanja na daljinu. Tijekom projekta SCANATE (kratica za izraz ‘skeniranje koordiniranjem’), dr Putof i njegovi suradnici sa Stanforda su razvili seriju rigoroznih testova za ispitivanje sposobnosti ‘gledac’. Rezultat je tehnika nazvana – ocjenjivanje rangiranjem. U svakom testu, lokacije cilja su odabrane nasumično iz gomile, a ‘gledači’ su dobili zadatak da opišu ono što vide. Opisi su proslijeđeni neovisnim ocjenjivači koji nisu znali što je cilj. Oni su, potom, rangirali opise na temelju sličnosti s gomilom ponuđenih lokacija ciljeva, od kojih je samo jedan bio pravi.
Do 1998. godine, tim sa Stanforda je obavio više do tisuću testova gledanja na daljinu. U internom izvješću o analizi rezultata, iznesen je zaključak da su ‘gledači’ postizali uspjeh daleko iznad razine očekivanih slučajnosti. Ti rezultati su uvjerili američke obavještajne službe da je gledanje na daljinu genijalna mogućnost. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, jedan od najvećih kontraktora američke vlade na polju obrane, kalifornijska tvrtka SAIC, pokreće projekt nazvan Zvezdana Kapija. Momčadi gledac na daljinu dobili su zadatak da osmatraju specifične ciljeve u okviru različitih socijalno-političkih skupina Amerikanaca, a njihov rad je koordinirala DIA – još jedna obavještajna agencija američke vlade.
Unatoč priznanju CIA iz 1995. godine o postojanju ovakvih projekata, detalji o načinu rada, ciljevima i spešnosti primjene su i dalje najstrože čuvane tajne. Oznaka ‘Vrhunska tajna’, skinuta je samo s jednog od brojnih izvještaja. Javnosti je dostupno svega 270 od preko 80 tisuća stranica dokumenata vezanih za istraživanja paranormalnih fenomena, posebno gledanja na daljinu. Unatoč tome, glasine o pojedinim tajnim operacijama su se širile. Tako se spominje i zahtjev Nacionalnog savjeta obrane SAD iz 1979. godine, da bse provjere mogućnosti novog tipa sovjetske podmornice. Gledači na daljinu su obavili zadatak – locirali su podmornicu i otkrili vitalne detalje o konstrukciji, vatrenoj moći projektila, čak i datum njezina porinuća.
Spominje se i pokušaj da se istom metodom otkrije boravište pukovnika Williama Higginsa, američkog časnika koga su teroristi oteli na jugu Libanona u veljači 1988. godine. Navodno, ‘gledači’ su ga pronašli u jednom udaljenom selu, ali je Higgins ubijen prije nego što je spasilački tim stigao intervenirati.
Što god od ovih glasina bilo istina, CIA je 1995. godine stavila točku na istraživanja gledanja na daljinu – barem za javnost. Pretpostavlja se da je projekt okončan nakon negativnih zaključaka skupine neovisnih znanstvenika koje je Agencija angažirala da procjene postignute rezultate.