Astrologija je utvrdila usmenu tradicijsku predaju kroz naraštaje i njezina bi se pojava mogla datirati prije pojave pisma, ali nakon prapovijesti u uskom smislu riječi. Tijekom pretpovijesti uočavamo pojavu točnih astronomskih znanja i određivanje smjera izlaska sunca. U prvim dokumentarnim izvorima nalazimo poimanje da planeti nisu do li božanstva koja imaju moći nad različitim dijelovima zemlje i ljudskog života.

Putanje zvijezda i ljudski život, povijesni ciklusi, nebeski ritmovi, zvjezdane karakteristike i materijalne osobine činili su cjelinu povezanu odnosima mjerenim prema pravilnosti nebeskih pojava. Pojam kozmičkog sklada podrazumijevao je suodnos niskog i visokog, neba i zemlje. U svim drevnim mezopotamijskim civilizacijama dokazano je postojanje svećenstva, posebne klase svećenika proroka koji su se pored tumačenja znamenja i snova posvetili umijeću proricanja, zasnovanog na točnom poznavanju kretanja zvijezda s obzirom na sretne ili zlohude zgode u ljudskom životu. Na ovo su umijeće imali povlasticu samo vladari i kasnije aristokracija.

Veliki hramovi drevne Mezopotamije bili su sazdani od kule, koju su Babilonci zvali zigurat, na sedam katova različitih boja, koji su simbolizirali hijerarhijska područja koja povezuju nebeski svod s kulom. S vrha te kule promatrali su kretanje zvijezda i njima dugujemo uobičajenu podjelu kalendara u mjesece, tjedne, dane i sate.